Pandemija koronavirusa dodatno je ugrozila slobodu izražavanja.

foto: pixabay

Sloboda medija i sloboda izražavanja su tokom pandemije koronavirusa dodatno ugrožene, pa su vlasti u mnogim zemljama, uključujući i BiH, pokušale da utiču ili čak ograniče objavljivanje različitih informacija. Mnogi su primjeri kada se pod izgovorom krize pokušavaju nametnuti pravila koja ili nisu postojala ranije ili na njima ranije nije bilo dovoljno naglaska.

Profesionalni mediji, ali i građani pojedinačno, tokom proteklih šest mjeseci su se našli u situacijama koje su uspijevale ili su prijetile da ograniče njihovu komunikaciju. Novinari su sprečavani u prikupljanju informacija, a pojedini građani u širenju informacija.

O mnogim važnim aspektima današnjih načina komunikacije i objavljivanja informacija, mnogo se manje raspravljalo a više srljalo. Tako je bilo moguće da pojedini nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini usvoje potpuno nova pravila koja ograničavaju slobodu izražavanja, poput odluke o zabrani izazivanja panike i nereda za vrijeme vanredne situacije u Republici Srpskoj koja je ubrzo povučena, ili ograničenja pristupa novinara konferencijama za medije u FBiH, praksa koja je naknadno promijenjena.

Koliko god globalno kritična situacija bila ozbiljan razlog za odgovornije ponašanje i pažljiviji pristup objavljivanju informacija, sveukupno ne može biti opravdanje za derogiranje slobode medija i slobode izražavanja. U atmosferi koja je kreirana u Bosni i Hercegovini, gdje je i inače građane potrebno još više edukovati o njihovim pravima i obavezama glede građanskog djelovanja, mjere poduzete zbog sprečavanja širenja COVID-19 dodatno su pritisnute strogoćom koju su pokušavali manifestovati predstavnici vlasti.

Autorski članak predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, Milana Tegeltije, u kojem kategorično tvrdi da novinari i ostali građani nemaju pravo neovlašteno snimati jer je to protuzakonito, samo je jedan od primjera u kojem se pridodaje na već postojeću atmosferu u kojoj se slobodno građansko i profesionalno novinarsko djelovanje pokušava staviti u stroge okvire.

Tegeltijin tekst je već izazvao brojne reakcije i neslaganja u kojima stručnjaci i iskusni pravnici i novinari objašnjavaju zašto nije ispravno biti isključiv po ovom konkretnom pitanju te zašto predsjednik VSTV-a nije u pravu.

Evropska konvencija o ljudskim pravima

Novinari i drugi građani smiju objaviti nezakonito sačinjen snimak, objašnjavaju stručnjaci prava i iskusni novinari, i podsjećaju kako ih u tome, između ostalog, štiti Član 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Tegeltija je u svom autorskom članku naveo kako je neovlašteno tonsko i video snimanje krivično djelo, što je tačno, ali i dodaje kako ne postoji nijedna odredba koja bi izuzimala lice koje se bavi novinarskim poslom od krivične odgovornosti.

„Tegeltija nije u pravu“, kaže u razgovoru za Mediacentar Sarajevo sudija Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, Faris Vehabović.

Pojašnjava kako je zakonom zabranjeno snimanje bez pristanka druge osobe, ali da ukoliko je taj snimak od javnog interesa, osobu koja je sačinila snimak štiti Član 10 Evropske konvencije koja je dio Ustava BiH, „a Ustav je jači od zakona“. Evropski sud za ljudska prava je vrhovni tumač prava i principa iz Evropske konvencije, a praksa Suda je drugačija od onoga što je naveo predsjednik VSTV-a.

„Zato kažem da nije upravu jer postoji cijeli niz presuda o sličnim situacijama. Vrlo slične situacije rješavale su se  u okolnostima koje su vrlo slične okolnostima koje su se u BiH desile, možda i na primjeru gospodina Tegeltije, pa je dobio inspiraciju za tekst“, kaže Vehabović.

Podsjeća na predmet Radio Twist protiv Slovenije iz 2006. gdje su novinari tajno snimali, ali je Sud donio odluku da su imali pravo na to. Još jedan zanimljiv predmet je Haldimann i drugi protiv Švajcarske iz 2015. kada je novinska kuća organizovala akciju snimanja ljudi u osiguravajućoj kući sa skrivenim kamerama.

Bivši novinar i urednik, nekadašnji predsjednik VSTV-a, prvi predsjednik nezavisnog Udruženja novinara Republike Srpske, a trenutno sudija Suda BiH Branko Perić za Mediacentar Sarajevo kaže da sudska praksa nema jedinstven stav o ovom pravnom pitanju, ali da je jako bitno obilježje krivičnog djela namjera da se ono počini. Ako novinar neovlašteno snima da bi javnosti pokazao kako se krše ljudska prava ili nezakonito postupa onda ne može biti odgovoran.

„Ako se stvari tako postave, onda novinar koji neovlašteno snima u interesu javnosti ne čini krivično djelo“, pojašnjava Perić.

Stručnjak za medijsko pravo Mehmed Halilović kaže da je Tegeltija u pravu u onom dijelu kada kaže da je snimanje nezakonito ako je učinjeno bez pristanka snimljene osobe, ali dodaje da u sudskoj praksi postoji nešto što se zove test javnog interesa koji novinara oslobađa od odgovornosti.

„I u svim ostalim stvarima koje su zabranjene, a ukoliko su počinjene, kada su u pitanju novinari i test javnog interesa kaže da je to trebalo uraditi jer je to u javnom interesu. Naravno, novinar može biti tužen, ali se može opravdati“, kaže Halilović.

Tegeltija objašnjava i da se snimci načinjeni bez dozvole suda ne mogu korisiti u krivičnom postupku (postoje primjeri da ipak mogu) te navodi i da je u novinarskom istraživanju potrebna dozvola suda. Ivana Korajlić, direktorica Transparency International BiH, kaže da je to besmislena tvrdnja i da novinari, kada bi čekali odluke suda, ne bi otkrili nijednu aferu.

„Ukoliko mediji snimaju situaciju u kojoj dokazuju korupciju i gdje se u snimcima vidi da se radi o počinjenju krivičnog djela i gdje je otkrivanje ovakvih stvari u javnom interesu, tada zaštita privatnosti ima manju težinu i prednost u odnosu na javni interes“, kaže Korajlić.

Novinari su prema praksi ESzLJP posebna kategorija zbog funkcije u društvu koju obavljaju, pa im se toleriše više nego što bi se tolerisalo običnim građanima, tvrdi Vehabović. Iako nigdje u zakonu ne stoji da novinar može neovlašteno snimati, praksa Suda u Strazburu je vrlo jasna – novinar može pustiti ili počiniti krivično djelo ukoliko je njegovo počinjenje u svrhu ostvarivanja javnog interesa.

„Ne postoji direktna odredba, ali se može dokazivati na sudu i pozivati na Evropski sud, evropske standarde i praksu Evropskog suda za ljudska prava. Stavovi i presude Evropskog suda su instruktivne i obavezujuće za naše sudove“, smatra Mehmed Halilović. 

Šta kaže praksa?

Praksa Evropskog suda u Strazburu pokazala je kako novinari mogu biti oslobođeni odgovornosti ukoliko je objavljivanje nezakonito stečenih informacija javni interes bez obzira da li se radi o neovlaštenom snimanju ili drugim radnjama. Ovo su neki od predmeta u kojima je Sud odnio odluku da je javni interes bio jači od domaćih zakona koji su branili objavu materijala iz krivičnih istraga:

·      U slučaju „Pinto Coelho protiv Portugala“ presuda od 28. juna 2011. Evropski sud za ljudska prva donio je presudu u kojoj stoji da su domaći sudovi propustili priliku da uzmu u obzir javni interes čime su prekršili pravo na slobodu izražavanja. U konkretnom predmetu novinarki je suđeno jer je objavila kopiju optužnice i dokument državnog tužioca kojim je pokrenuta istraga protiv bivšeg generalnog direktora Odsjeka za krivične istrage.

·      Sud u Strazburu je i 2014. u predmetu A.B. protiv Švajcarske zaključio da je presudom zbog objavljivanja dokumenata iz sudske istrage prekršeno pravo na slobodu izražavanja novinara koji je izvještavao o postupku protiv osumnjičeog za ubistvo tri pješaka.

·      Du Roy i Malaurie protiv Francuske, predstavka br. 34000/96, presuda od 3. oktobra 2000.: zabranom izvještavanja o krivičnom postupku je prekršeno pravo na slobodu izražavanja.

Prakse sudova pojedinih zemalja su takve da novinari ne samo da smiju objaviti nezakonito sačinjen snimak, nego se on može koristiti i u sudskom postupku. Takvu je odluku donio Vrhovni sud Hrvatske koji je zauzeo stav da javni interes preteže nad pravom okrivljenog na privatnost. U konkretnom slučaju, saborski zastupnik HDZ-a Franjo Lucić, ponudio je mito Telegramovom novinaru kako bi on odustao od priče. Novinar Drago Hedl je snimio razgovor, plasirao ga kao informaciju i ponudio kao dokaz, što je prihvaćeno, iako tek nakon dvije godine.

Kako građane ohrabriti?

Vehabović ocjenjuje da nakon čitanja teksta Milana Tegeltije građani mogu steći dojam da je najbolje sjediti kući i ništa ne raditi jer na to nemate pravo, što nije tačno.

„Ljude treba ohrabiti tako što će im se reći šta smiju, šta mogu objaviti, šta jeste, a šta nije zaista kažljivo, a ne po sudu jednog pojedinca. To je potpuno nebitno i nerelevantno“, dodaje on.

Vehabović kaže da građani imaju pravo razgovor između dvojice političara koji se dogovaraju oko nezakonitih poslova, snimiti i objaviti ili ga dostaviti trećoj osobi.

___