Više od dvadesetak novinara, umjetnika i pisaca iz Ukrajine ove sedmice boravi u Sarajevu da bi izvještavali iz budućnosti. Istražuju kako se jedna zemlja, skoro trideset godina nakon završetka rata, suočava sa procesima koji dolaze tokom i nakon što sukobi prestanu - procesima suočavanja sa prošlošću, pomirenja, memorijalizacije, dokumentovanja i procesuiranja ratnih zločina, povratka izbjeglica, suočavanja sa korupcijom tokom rata.

 

Istražuju muzeje i mjesta povratka, razgovaraju sa novinarima, književnicima, umjetnicima i prevodiocima, koji su odigrali važnu ulogu u prenošenju i shvatanju onog što se desilo. Cilj je da izvijeste o onome što i njihovu zemlju čeka, iz budućnosti. Bosna i Hercegovine je u ovim procesima napravila niz grešaka na kojima oni koji su u ratu mogu dosta toga da nauče.

 

Ideju programa je pokrenuo Damir Šagolj, direktor WARM fondacije, koja je posvećana izvještavanjima o konfliktima. Šagolj je dugogodišnji i nagrađivani fotoreporter, radio je za Reuters, pokrivajući sukobe i politička previranja od Libana, Afganistana, Izraela, Palestine, Tajlanda, Sjeverne Koreje i Kine, a dobitnik je, između ostalog, i Pulitzerove nagrade 2018. kao dio Reutersovog tima koji je izvještavao o tragediji Rohinja. Trenutno predaje fotografiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i sarađuje sa brojnim reporterima i umjetnicima koji su svoje radove, između ostalog, posvetili Sarajevu i Bosni i Hercegovini.

 

Sa Šagoljem smo razgovarali jučer, prvog dana programa WARM fondacije, u Austrijskoj kući koja je ovih dana pretvorena u redakciju i mjesto za druženje ukrajinskih i bosanskohercegovačkih novinara i umjetnika.

 

 

Program je nastavak onog što WARM radi od početka rata u Ukrajini. Ideja programa je da mi pokušamo preko naših iskustava – mada tu nema previše iskustva, tu ima više ožiljaka – da preko naših ožiljaka, momenata koji su se nama desili, pokažemo kako bi njihovo postratno društvo moglo izgledati za 25 godina, ako se budu ponašali onako kako smo se mi ponašali.

 

Ideja je da oni to sami, na našem primjeru, eventualno vide. To jeste teško očekivati, jer su oni u jednoj vrlo posebnoj fazi rata, u kojoj im nije ni dočega, što je potpuno razumljivo. Tako da je najbolji način da oni vide te eventualne sličnosti, da nauče na našim greškama, jeste da dođu ovdje, da vide svojim očima. Tako da smo organizirali reporting trip to the future (put u izvještavanje iz budućnosti). Oni dolaze u Sarajevo i pokušavaju na našim polomljenim staklima – i pravim i metafizičkim – eventualno vidjeti odbljesak sebe za 25 godina po raznim pitanjima.

 

 

Ovo je grupa preko 20 autora raznih fela. Ima klasičnih novinara, pjesnika, proznih pisaca, fotografa, videografa. Jedna odlična ekipa od četiri,pet umjetnika je došla preko Muzeja savremene umjetnosti. Svi reaguju na razne načine. Mi smo njima već od prije mjesec dana ponudili jednu listu za čitanje i upoznavanje sa situacijom u BiH. I oni su svi, manje-više, našli teme na osnovu kojih bi oni mogli procijeniti kako će izgledati njihova budućnost. Radili smo već mjesec dana, jedan na jedan, prije nego što su došli ovdje.

 

Jedno pitanje recimo Anastasiie Marushevske iz jednog od najuticajnijeg medija Ukrainera je “Ko će živjeti u Mariupolju poslije rata?”. Završi se rat, Ukrajina se oslobodi, ko će živjeti, hoće li se vratiti ljudi koji su prije živjeli, hoće li ostati ovi sad? Ona je danas otišla u Prijedor da vidi kako to izgleda, kako taj povratak i kuće izgledaju. Jedan filmadžija, vrlo ugledan, Serhiy Morgunov, je otišao u Žepu. U Ukrajini postoji mit da je najveći uspjeh ukrajinske vojske do 2014. činjenica da se u Žepi nije desila Srebrenica. Vidio je raznorazne slike, čuo je raznorazne priče, i on sada ide tamo, da u protoku vremena vidi da li taj mit postoji danas. Svi će oni reagovati na svoj način i mi ćemo imati jednu kapsulu koja će imati 20 izvještaja iz budućnosti od koje ćemo napraviti izložbu.

 

 

Mi smo ovo zamislili kao pop-up večere, kao pop-up magazin. Imamo 22 autora i sedam dana da napravimo magazin, po temi, put u budućnost. Sve što radimo, radimo kao što bi radila normalna redakcija koja ima sedam dana na raspolaganju, ima temu, energiju. Nemamo ništa što bi taj proces moglo usporiti. Ljudi su došli da izvještavaju, nisu došli da im neko nešto previše priča. Taj dio ćemo svesti na minimum.

 

Okupljamo se svako popodne u pet na redakcijskom sastanku, a onda u sedam svaku noć dovodimo nekog za koga mislimo da treba nešto da ispriča, uz kafu i sok. Večeras su to Lejla Hodžić i Slaven Tolj, koji će govoriti o ratu i sjećanju na rat. Sutra će to biti Jon Lee Anderson i Faruk Šehić. To je jedino što ima od tog formalnog dijela. Idu izvještavati i vratit će se na kraju sedmice s tim izvještajima. Mi ćemo im pokušati pomoći da to sve zajedno dobiju neku formu.

 

 

Ništa im ne govorimo. Puštamo ih da sami vide. Sliku svoju koju vidiš do u detalj – jer si dio nje, kao što smo mi znali sliku Sarajeva, znao si mirise, krvario si  – da se ta slika bolje vidi kada se ti malo izmakneš. Vojnik kada je u rovu, on sve vidi, miriše barut, blato, ali on vidi samo ono oko sebe. Ali kada ima dron, dron se pomakne gore, on vidi malo bolje. Oni sada imaju vremenski dron. Ponekad se slika bolje vidi, ne kada si preblizu, nego je dobro s vremena na vrijeme da imaš neku distancu, bila ona prostorna ili vremenska. Mislim da će im to prijati pogotovo u ovom momentu u kojem su sada.

 

 

Ne idem sada u Ukrajinu da izvještavam kao prije. Zadnji put kad sam bio je kad sam sreo ove ljude prvi put. Mi smo ove ljudi koji su došli dugo birali. Imali smo puno ljudi uključenih u proces da vidimo ko su ti ljudi koji će pristati na tako suludu ideju putovanja u budućnost usred svog užasa. Preko partnera PEN Ukrajine, Muzeja savremene umjetnosti, Babylon 13, preko sedam, osam njihovih velikih institucija, sam predstavio ovaj projekt i oni meni omogućili da pričam sa kandidatima koje smo selektovali. Tako sam upoznao šta i oni rade, što mi se prije nije dešavalo. Saslušao sam sve, išao sam kao prodavač tuperwarea, da prodajem ovu ideju, ali sam mogao i da vidim u kojem su oni trenutno stanju razmišljanja.

 

 

Danas je situacija takva da se riječima više ne vjeruje. I ne vjeruje im se iz više razloga, jer su aproksimativne. Ali najviše im se ne vjeruje zato što ljudi lažu. Lažu predstavnici najvećih država na svijetu, sve do jednog, Amerika, Rusija, Velika Britanija. Tony Blair je lagao cijeli svijet u oči mašući sa onim papirom da Saddam Hussein ima weapons of mass destruction, znajući da nema.

 

Svi lažu. Poslovni partneri, vaši partneri, doktori, učenici, svi lažu. Riječima se ne vjeruje. A onda na sve to se još doda ovaj džumbus od medijske stvarnosti. Ljudi imaju potrebu da nečemu vjeruju. Kada ne vjeruješ riječima, vjeruješ slikama. Vjeruju slikama iz nekoliko razloga, svi danas znamo bolje slikati, svi znaju šta su filteri, šta je fotošop, ne možeš tako lako prevariti fotografijom. Riječi putuju, novinari intervjuišu nekog ko je bio svjedok, pa novinar prenese, a kod slike nije tako. Ja ako nisam vidio to, ako nisam bio prisutan, ako nisam svojim očima vidio majku koja plače, ili onog koji se raduje, ja nemam tu sliku. Imaju bar dvije stepenice direktnosti više u fotografiji i ljudi to podsvjesno razumiju. Zato su slike, i ne samo slike, nego sve ostalo što nije riječ, postale puno važnije.

 

 

Imat ćemo ove godine super WARM festival, na kojem će biti predstavljeni radovi ove incijative i drugih inicijativa koje razvijamo. Imat ćemo ove godine WARM akademiju, koja nam raste organski već godinama i sada će nam polako postati fokus jer nam se dešava da se ljudi koji su bivši učesnici WARM akademije sada vraćaju sa projektima. Projekt je djelomično finansiran od strane jedne njemačke organizacije, u kojoj radi jedan momak koji je bio dva puta na akademiji. Tako da ćemo akademiji posvetiti puno više pažnje.