Dobitnici regionalne nagrade za humanost u novinarstvu na festivalu Fra Ma Fu.

foto: Ajdin Kamber i Vanja Stokić

Urednica i novinarka portala eTrafika Vanja Stokić i freelance novinar, snimatelj i fotograf Ajdin Kamber prepoznatljiv su dvojac zbog kontinuranog izvještavanja o ljudskim pravima, manjinama, ranjivim grupama, a naročito o ljudima u pokretu.

Vanja Stokić je završila novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci 2011. godine, a tokom studija je sticala svoja prva novinarska iskustva. Nakon pokretanja eTrafike, u oktobru 2011., sarađivala je i sa drugim medijima Diskriminacija.ba, Mediacentrom Sarajevo, Balkanskom istraživačkom mrežom, Analiziraj.ba i Al Jazeerom. Dobitnica je UNICEF-ove nagrade za novinarski doprinos informisanju, zaštiti i promociji prava djeteta u BiH u 2018. i nagrade Srđan Aleksić 2016.

Bila je mentorica za oko 300 mladih novinara, a paralelno sa novinarskim radom pokretala je brojne humanitarne akcije za različite grupe, od djece, školaraca, beskućnika, migranata, socijalno ugroženih. Mladim novinarima koje je mentorisala je pokušala prenijeti principe humanosti i poštivanja dostojanstva sagovornika i uključivati ih u humanitarne akcije njene redakcije.

Ajdin Kamber se novinarstvom počeo baviti sa 19 godina na ratnim i postratnim temama i kaže da je to možda jedan od razloga što danas razumije ljude u nevolji. Magistarski studij novinarstva završio je 2019. na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, a prva novinarska iskustva sticao je na Studentskom eFM radiju.

Sarađivao je sa brojnim video agencijama, TV i radio kućama i internet portalima. Od 2010. sarađuje sa londonskim Institutom za izvještavanje u ratu i miru IWPR, a od 2017. radi kao dopisnik Deutsche Wellea iz BiH i zemalja regiona. Autor je nekoliko dokumentarnih filmova na temu ljudskih prava i dobitnik EU nagrade za istraživačko novinarstvo, kao i nagrade Srđan Aleksić za profesionalno i društveno odgovorno medijsko izvještavanje.

Vanjina i Ajdinova saradnja počela je u augustu 2019. kada su skupa radili na priči za portal Diskriminacija.ba. Iako su radili u različitim medijima, zajedno su obilazili terene. Ajdin je Vanju uveo u “svijet migranata”, a Vanja kaže da 90 posto terena radi upravo sa Ajdinom i da je postalo nezamislivo da on nije uključen u proces stvaranja neke priče.

Njihov zajednički rad nagrađen je u oktobru 2023. kada im je dodijeljena regionalna nagrada za humanost u novinarstvu na Festivalu reportaže i reportera Fra Ma Fu u Daruvaru. U 2023. su radili i na dokumentarnom filmu “Brat” koji je trenutno na svojoj festivalskoj turneji, a za samo mjesec dana osvojio je šest nagrada za najbolji dugometražni dokumentarac. Među njima je i priznanje za najbolji dokumentarac Međunarodnog film festivala Tekka iz Singapura, koje su dobili u januaru ove godine.

Zbog svog rada su često bili izloženi različitim pritiscima, prijetnjama i napadima. U martu prošle godine oboje su povrijeđeni u napadu huligana na aktiviste i aktivistice koji se u Banjaluci događao naočigled policije koja nije reagovala. 

Dobitnici ste veoma rijetke nagrade koja se dodjeljuje novinarima i medijima, nagrade za humanost u novinarstvu. Čini se da se humanost, koja je jedna od etičkih stubova novinarstva, danas izgubila. Šta ona za vas predstavlja? To jest kako vidite humanost u novinarstvu?

Vanja: Za mene je humanost sastavni dio novinarstva. Kada sam birala svoju profesiju, prvenstveno sam htjela da svojim radom pomažem ljudima. U tome, zapravo, vidim i osnovnu funkciju novinarstva. Ne može biti samo puko informisanje. Mi moramo raditi na konstantnom unapređenju naše zajednice i za dobrobit javnosti i naše publike.

Humanost u novinarstvu je i u smislu kako se ja odnosim prema svojim sagovornicima. Konstantno sam u kontaktu sa predstavnicima ranjivih grupa i bez obzira da li se ja slagala sa nekim stvarima koje oni meni govore ili ne, trudim se da ih prikažem kao ljude, da ih prikažem dostojanstveno. Tako da je za mene humanost neodvojivi dio novinarstva.

Ajdin: Mislim da manjka humanosti u našoj profesiji i da bi se malo više pažnje trebalo posvetiti tome. Pravo, istinsko novinarstvo je nekako sišlo sa svog glavnog kolosijeka. Bitno je da se pojedinci, novinari pokušaju baviti stvarnim, profesionalnim i objektivnim novinarstvom jer je toga, čini mi se, sve manje.

Dosta se bavimo različitim temama koje se tiču ranjivih grupa, migranata, izbjeglica, osoba sa rijetkim bolestima, manjina, povratnika. Dakle, ljudi koji se svakodnevno suočavaju sa gomilom problema. Nekad je teško raditi ove priče. Zaista, nije lako biti na terenu i sve to slušati, ali to je neki naš način da damo doprinos i pokušavamo pomoći koliko god možemo. Ako ništa, sa tim nekim prilogom, pričom ili izvještajem, da tim ljudima malo omogućimo bolji, dostojanstveniji život ili da ponudimo neko rješenje za njihovu situaciju.

Zbog čega ste odlučili svoj novinarski rad posvetiti marginaliziranim grupama i koliko je uopće prostora za ove teme u medijima?

Ajdin: Mislim da mediji u BiH malo posvećuju pažnje temama o marginaliziranim grupama. Čak imamo i negativni trend da se te osobe u medijima predstave kakve one nisu. U slučaju migranata, recimo, u zadnjih četiri-pet godina imamo situacije gdje pojedini mediji izvještavaju odgovorno i profesionalno, ali imamo dosta medija koji rade kontra – pokušavaju te ljude predstaviti kao nekim demonima, ratnicima koji su došli ovdje napraviti neko veliko zlo.

Migrante pratimo od samog početka i vidjeli smo kakav je bio odnos lokalnih stanovnika gdje je većina njih bila željna pomoći. Kako je vrijeme odmicalo tako je rastao broj ljudi koji su bili nezadovoljni ili ljudi koji bi izlazili na proteste protiv migranata.

U suštini, kada jednom uđete u ovo i krenete izvještavati o tim temama, teško je izaći. Kada imate neki alat, u ovom slučaju novinarstvo, mogućnost da nekome pomognete, promijenite situaciju, da možete da djelujete, onda nastojite to da iskoristite maksimalno što možete. Između novinarstva i aktivizma je tanka linija koja ih dijeli, tako da se na neki način i preklapa. Mi imamo kamere, olovke, fotoaparate i to je naš način aktivizma.

Vanja: Ljudska prava i izvještavanje o manjinskim grupama nije nešto što donosi ni preglede, ni novac. Nama se nekada desi da radimo na priči tri mjeseca i da ona ima manje od hiljadu pregleda, ali to ne znači da ćemo mi odustati od daljeg praćenja takvih tema.

U pojedinim medijima jesu zastupljene neke marginalizovane grupe, ali samo ove koje su društveno prihvatljive, mislim da je to jako bitno naglasiti. Mediji često izvještavaju o bolesnoj djeci, siromašnim penzionerima, o pravima trudnica i porodilja jer je to nešto što svi podržavaju, ali rijetko ko hoće da izvještava o gejevima osim ako to daje priliku da se navuče malo klikova, da se ljudi svađaju, da ih vrijeđaju i slično. To u nama probudi neki bunt, i još više čačkamo tu temu samo da bismo napravili neku ravnotežu u medijskom prostoru iako je nas dvoje, ali možemo da damo neki mali doprinos.

Koji su osnovni standardi sa kojima se vodite prilikom izvještavanja o marginaliziranim društvenim grupama?

Vanja: Pored ovih standardnih, tačnost, objektivnost, interes javnosti i ostalo, kad govorimo o marginalizovanim grupama, uvijek mi je na umu dostojanstvo ljudi. Često pričam sa ljudima koji nemaju ništa u životu, ni zdravlje, ni novac, ni posao, ni porodicu – sve su izgubili, i mislim da ne trebam ja da im oduzmem i to dostojanstvo i da ih predstavim kao neke jadnike. To dostojanstvo je definitivno meni najvažnije kad pristupam ljudima.

Ajdin: Vrlo je važno i značajno držati do dostojanstva tih ljudi jer su te teme veoma specifične i teške i kad obavite razgovor s tim ljudima, u suštini ste tek na pola puta. Tad kreće pisanje i tek tad kreće onaj teški dio. Kod ovih tema treba biti posebno pažljiv i oprezan jer dovoljna je jedna mala greška da napravite kontra efekat. Zaista morate razmišljati i paziti o svakoj rečenici kako ćete je napisati.

Koliko vam aktivizam i humanitarne akcije pomažu ili odmažu u poslu?

Vanja: Meni i pomognu i odmognu. Ljudi u BiH se nažalost gade na aktivizam, a zapravo ne znaju šta aktivizam znači.

Ja sam za to da sve bude dozirano i da sve bude u određenoj mjeri. Nisam za to da se novinari u znak protesta zbog uništavanja rijeka vežu za bagere, svojim tijelima brane rijeke, ali jesam za to da pomognu borbi aktivista koliko god mogu jer svi vidimo šta se dešava i nije baš trenutak da mi tu stojimo sa strane. Meni se desi da zbog svog aktivizma dobijem bliži odnos sa dijelom čitalaca koji me podrže i koji krenu malo više da me cijene, ali opet dobijem i neke ružne komentare, napade i prijetnje od drugog broja ljudi.

Ajdin: Prvenstveno idemo kao novinari na teren. Prva varijanta je da odradimo posao onako kako treba, da razgovaramo sa ljudima, prikupimo informacije sa terena, pa tek onda, otvaramo gepek i podijelimo hranu i šta već imamo tu. Kad bismo ljudima prvo davali pomoć i slično, vjerovatno bi djelovalo drugačije i sigurno bi oni imali drugačiji pristup i mišljenje, i drugačije bi razgovarali sa nama.

Nastojimo da napravimo rez i odvojimo taj profesionalni novinarski dio i ovaj aktivistički. Novinari u suštini i jesu, na neki način, aktivisti. Ne treba ići u krajnost vezivati se za bandere, bagere i slično, već istovremeno je jako bitno da novinari ne budu klasični držači mikrofona i kamera. Novinari trebaju shvatiti šta je dobro, šta je loše za društvo i zajednicu, a ne da sve tek tako puštaju u javnost.

Ko su vam uzori u novinarstvu?

Vanja: U cijeloj BiH ima četiri ili pet medija za koje ja zaista želim da radim, a sa ovim ostalim ne želim da sarađujem u životu. Centar za istraživačko novinarstvo – oni su mi definitivni vrh i nekad se zezam “kad porastem radit ću u CIN-u”.

Ajdin: To je vjerovatno zbir medija i osoba koji se provlače kroz čitav moj život. Ima medija koji su, možda, formirali i moj način djelovanja i uticali na mene, od nekadašnjih Dana, Slobodne Bosne, Starta, Feral Tribunea. To su neki magazini koje sam dosta čitao. Svi ti ljudi koji su radili u tim medijima u to vrijeme su sigurno imali nekog uticaja.

Koji je najbolji savjet koji vam je neko dao za posao kojim se bavite?

Vanja: Ne znam koliko je prigodno, ali meni je moja prva urednica savjetovala da se nikad npr. ne odam alkoholu jer je poznato da svi novinari piju i da ih alkohol uništi, ali nešto što bi mene vodilo kroz rad, neki moto, nisam dobila. Zapravo, nikad nisam imala nekoga ko bi radio sa mnom konkretno na ovim temama.

Sve sam morala sama da iščačkam. Da gledam kako neki drugi mediji rade, da pronalazim edukacije jer na fakultetu nismo učili o tome. Neki mediji u kojima sam bila zaposlena uopšte nisu imali rubriku u koju bih smjestila pisanje o LGBTI zajednici ili osobama s invaliditetom, već su me gurali u crnu hroniku i tešku socijalu. Imala sam i savjete sa kojima se ja ne slažem i koji su možda uticali na mene da krenem u drugom smjeru. Recimo, kada sam radila u Pressu rekli su mi da njih zanimaju samo krv i suze jer to prodaje novine, i to je meni bilo užasno.

Ajdin: Možda bih izdvojio taj da bi novinarstvo trebalo biti na terenu jer bez odlaska na teren to nije ono istinsko, pravo novinarstvo, barem za ovu vrstu tema koje mi radimo.

Po čemu ćete pamtiti 2023. godinu?

Vanja: Ja ću je pamtiti po napadu iz marta. Prošla godina mi je bila najgora moguća, po svim mjerilima, ali uvijek može gore. Tako da očekujem da će i naredna biti još gora, posebno ako uzmemo u obzir zakone koji se donose. Nisam uopšte optimistična. Bilo je tu nekih dobrih poslovnih poduhvata, recimo, dokumentarac koji smo Ajdin i ja snimili, i koji smo radili cijelu godinu, ali te dvije minute koliko je trajao taj napad u martu i mjeseci življenja posljedica tog napada – on je definitivno sve obilježio.

Ajdin: Po tom napadu. Nije samo stvar tog napada, nije stvar samo te šake huligana koji su možda i najbeznačajniji u svemu tome što se desilo. Veći je problem, po meni, što institucije, ne samo da su zakazale, nego nisu htjele da reaguju. I to daje prostor nesigurnosti, i postavlja se veliki upitnik šta će biti sa novinarima i aktivistima u narednom periodu. Huligani dođu, prođu, završi se s njima, ali policija nije reagovala, institucije nisu zaštitile građane, aktiviste i novinare i to je najveći problem. Prošla je skoro godina, a tužilaštvo nije pokrenulo nikakav postupak.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.