Nakon najava izmjena Krivičnog zakonika Republike Srpske (KZRS), te ozbiljnih upozorenja o štetnosti najavljenih izmjena koje kriminaliziraju klevetu i uvredu, Vlada Republike Srpske ipak je 2. marta 2023. godine usvojila Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske (dalje: Nacrt). Nacrt predviđa uvođenje klevete i uvrede kao krivičnih djela, odnosno propisana su krivična djela protiv časti i ugleda. Unatoč brojnim upozorenjima da kriminalizacija djela protiv časti i ugleda predstavlja ozbiljno sužavanje prostora slobode, da se radi o retrogradnom i vrlo restriktivnom načinu uređenja komuniciranja i korištenja javnog prostora, da je ovo suprotno demokratskim standardima, u Nacrt su ipak ušli prijedlozi koji, ako se usvoje, značit će ozbiljnu prijetnju slobodi govora i izražavanja u Republici Srpskoj (RS).

 

Nacrt u Glavi XVIIa propisuje krivična djela protiv časti i ugleda, redom: uvredu, klevetu, iznošenje ličnih i porodičnih prilika, te javno izlaganje poruzi zbog pripadnosti određenoj rasi, vjeri ili nacionalnosti. Pozivajući se na potrebu „zaštite ljudskog dostojanstva, časti i ugleda“ garantovanih Ustavom RS, predlaže se ozbiljno narušavanje drugih prava također garantovanih Ustavom RS - sloboda misli i opredjeljenja, javnog izražavanja mišljenja, te sloboda štampe. Ironično, Bosna i Hercegovina je 2001. godine bila prva država Zapadnog Balkana koja je dekriminalizovala klevetu.

 

Prije svega, važno je napomenuti da djela protiv časti i ugleda već jesu regulisana Zakonom o zaštiti od klevete RS - već postoji zakonsko normiranje klevete, tj. građanska odgovornost za klevetu. Ovaj Zakon predviđa „prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog“, te je svojim sadržajem i obimom zaštite sličan Zakonu o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine. U oba slučaja, zakoni predviđaju zaštitu od povrede ugleda, imajući u vidu i pravo na slobodu izražavanja koje se potencijalno ograničava u slučajevima klevete. I ovi zakoni su bili izvor svojevrsne prijetnje radu novinara i medija, posebno imajući u vidu SLAPP (Strateške tužbe protiv učešća javnosti) fenomen koji se intenzivirao posljednjih godina. Međutim, normiranje klevete kao krivičnog djela dobija potpuno novu dimenziju – povlači krivičnu odgovornost, te prema Nacrtu i drakonske kazne. Ovo ne samo da će dovoditi svaku javno izgovorenu riječ, posebno onu protiv moćnih i vladajućih struktura, u poziciju da bude predmet krivičnog postupka, već i samo postojanje ovakvih odredbi će dovesti do cenzura i autocenzura. U vrijeme kada mediji i civilni sektor jesu rijetki izvori kritika, propitivanja i informacija, ovim zakonskim odredbama se zapravo uvodi latentna prijetnja da sloboda djelovanja više neće biti sloboda, a još manje pluralizma.

 

Naime, uvreda se uvodi kao krivično djelo kažnjivo novčanom kaznom od 5.000 KM do 20.000 KM. Ukoliko je djelo učinjeno u javnosti, odnosno dostupno većem broju lica, predviđene novčane kazne su između 10.000 KM i 50.000 KM. Međutim, tekst odredbe o uvredi je vrlo štur – „ko drugoga uvrijedi“, ne precizirajući šta bi uvreda bila, niti dajući bilo kakav opis radnje za koju su propisane izrazito visoke novčane kazne. To bi značilo da će sudska praksa donekle odrediti šta je to uvreda, što bi pak posmatrajući pravnu teoriju i dalje moglo biti jako široko i obuhvatati svako činjenje kojim se omalovažava osjećaj lične vrijednosti ili izražava nepoštovanje ljudskog dostojanstva druge osobe. Upravo nedostatak preciznosti otvara prostor za podvođenje gotovo svega pod djelo uvrede, a sva procjena će ostati u rukama sudova. Raspon iznosa novčane kazne je također velik, te je osnovano pitanje kako bi se iznos kazne uopšte utvrđivao u pojedinim slučajevima. Nažalost, ovako definirana uvreda u Krivičnom zakoniku zaista predstavlja neopravdano i vrlo neodređeno uvođenje restrikcija, što ostavlja prostor za zloupotrebe i prijetnju slobodi izražavanja, posebno imajući u vidu kvalificirano novčanu kaznu za uvredu učinjenu putem štampe, radija, televizije ili drugih sredstava javnog informisanja ili na javnom skupu (član 208a). Nadalje, Nacrt predviđa da ako je počinilac bio izazvan „nedostojnim ponašanjem uvrijeđenog“ ili je uvrijeđeni prihvatio izvinjenje zbog učinjenog djela, sud može počinioca osloboditi kazne. Također je uvedena retorzija – ako je uvrijeđeni uzvratio uvredu, sud može oba ili jednog počinioca osloboditi kazne. 

 

Za razliku od uvrede, koja nema jasno određenu definiciju niti elemente u Nacrtu, kleveta je u svom biću ostala ista kao u Zakonu o zaštiti od klevete - ko o drugom iznosi ili pronosi nešto neistinito što može škoditi njegovoj časti ili ugledu, znajući da je to što iznosi ili pronosi neistina. Opis zabranjenih radnji je manji u odnosu na Zakon o zaštiti od klevete, no to opet ostavlja potencijalni prostor za zloupotrebe. Kazne propisane za ovo djelo su novčana kazna od 8.000 KM do 30.000 KM, a ako je ovo djelo učinjeno putem štampe, radija, televizije ili putem društvenih mreža, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je ono postalo dostupno većem broju lica, kaznit će se novčanom kaznom od 15.000 KM do 80.000 KM. Nadalje, ako je ono što se iznosi ili pronosi dovelo ili moglo dovesti do teških posljedica za oštećenog, počinilac će se kazniti novčanom kaznom od 20.000 KM do 100.000 KM. Predviđene novčane kazne su ponovo izrazito visoke - znatno više od iznosa koje su sudovi u BiH do sada presuđivali po tužbama za klevetu, te je njihov raspon (u svakoj kategoriji djela) dosta velik. Naglašava se ovdje pitanje prenormiranja, odnosno nepotrebnog normiranja unutar krivičnog zakonodavstva, djela koje već jeste uređeno zasebnim (građanskim) zakonom. Intencija ovakvih odredbi stoga mora biti sagledana u svjetlu posljedica koje može izazvati, odnosno gušenja prava na mišljenje i izražavanje pod prijetnjom izrazito visokih kazni i krivičnog gonjenja.

 

Posljednje krivično djelo je iznošenje ličnih i porodičnih prilika na način da ko iznosi ili pronosi štogod iz ličnog ili porodičnog života nekog lica što može škoditi njegovoj časti ili ugledu, kaznit će se novčanom kaznom od 10.000 KM do 40.000 KM. Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno putem štampe, radija, televizije ili putem društvenih mreža ili na javnom skupu ili na drugi način, zbog čega je ono postalo dostupno većem broju lica, počinilac će se kazniti novčanom kaznom od 20.000 KM do 100.000 KM. Ovdje se radi o posebnom slučaju uvrede, odnosno klevete, s tim da se od klevete razlikuje po tome što će kleveta postojati samo kad se radi o iznošenju ili prenošenju nečeg neistinitog, a od uvrede što se ne mora raditi o omalovažavanju. To ne znači da se mora raditi o istinitim podacima, niti da se djelo ne može izvršiti i omalovažavanjem. Dok se u drugim zemljama koje imaju ovakva uređenja iznose snažne kritike jer pravni standardi demokratskih zemalja dopuštaju povredu privatnosti ako je ta povreda u interesu javnosti, RS se odlučio na uvođenje retrogradnog pravnog rješenja. 

 

Nacrtom se dalje predviđa da nema krivičnog djela uvrede, klevete, iznošenje ličnih i porodičnih prilika ili javno izlaganje poruzi zbog pripadnosti određenoj rasi, vjeri ili nacionalnosti ako se radi o uvredljivom izražavanju ili iznošenju nečeg neistinitog u naučnom, stručnom, književnom ili umjetničkom djelu, u vršenju dužnosti propisane zakonom, novinarskog poziva, političke ili druge javne ili društvene djelatnosti ili odbrani nekog prava, ako iz načina izražavanja ili iz drugih okolnosti proizlazi da to nije učinjeno u namjeri omalovažavanja ili ako lice dokaže istinitost svog tvrđenja ili da je imalo osnovanog razloga da povjeruje u istinitost onoga što je iznosilo ili pronosilo. Ovaj član bi trebao „ublažiti“ efekte na rad onih u čijoj osnovi je javnost i javni prostor, odnosno propitivanje i kritika društvenih i političkih zbivanja, no u stvarnosti element namjere (nije učinjeno u namjeri omalovažavanja) ili dokazivanje istinitost tvrđenja nas vraćaju na početak – ko će prijavljivati, dokazivati i ocjenjivati da li postoji osnova za isključivanje protivpravnosti. Ujedno, političkim djelatnostima ovo će sasvim sigurno koristiti u djelovanju koje bi već prema postojećim odredbama moglo biti kažnjivo, no procesuiranja i sankcije se naprosto ne dešavaju.

 

Iz Nacrta i konteksta usvajanja istog se, stoga, može prepoznati da se ne radi prevashodno o pravnoj potrebi normiranja krivičnih djela protiv časti i ugleda, te ograničavanja slobode izražavanja već da je ovo politički pokušaj sužavanja prostora za slobodu rada medija, civilnog društva i zapravo kreiranja prostora tišine za kritičke glasove u RS. Podsjećanja radi, Ustav Bosne i Hercegovine (BiH) i Evropska konvencija o ljudskim pravima i slobodama su hijerarhijski najviši dokumenti, odnosno oni s kojima bi svi državni i entitetski zakoni morali biti usklađeni. Ovaj Nacrt međutim zadire u garantovanu slobodu izražavanja (u oba spomenuta dokumenta), ograničavajući je krivičnim odredbama koje vraćaju u pozitivno zakonodavstvo davno napušteni koncept krivične odgovornosti za javno izgovorenu-napisanu riječ, posebno kada se radi o onima čije zanimanje podrazumijeva javni prostor i kritičko promišljanje. 

 

U ocjeni usklađenosti sa pravnim poretkom Evropske unije (EU), predlagač se poziva na ograničenja slobode izražavanja, apsurdno, predviđeno Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama, u dijelu koji navodi moguća ograničenja ili kazne propisane zakonom i neophodne u demokratskom društvu za očuvanje drugih prava i sloboda. Zaboravlja se, pri tome, da ta ograničenja RS već ima kroz postojeći Zakon o zaštiti od klevete kao i da ograničenja kroz građansko pravo zapravo i trebaju predstavljati nužni balans u osjetljivom pitanju gdje jedno pravo-sloboda prestaje, onda kada narušava nečije drugo pravo. Nadalje, spominje se i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, koji predviđa ograničenja slobode izražavanja iz razloga poštovanja prava ili ugleda drugih osoba, razloga za zaštitu sigurnosti zemlje, javnog reda, javnog zdravlja ili morala. Propušta se, međutim, spomenuti da nije svako ograničenje prihvatljivo te da bi trebalo biti opravdano i proporcionalno potrebi, odnosno prema standardima ljudskih prava ograničenja slobode izražavanja trebalo bi da se dešavaju samo kao najnužnije i posljednje sredstvo.

 

Pravne posljedice usvajanja predloženih izmjena bi uključivale dva različita standarda za klevetu u BiH – građansku odgovornost u FBiH i Brčko distriktu BiH, te krivičnu odgovornost u RS. Ovo bi za slobodu štampe posebno moglo predstavljati problem i negativno uticati na pravnu sigurnost i pravnu ravnopravnost građana i medija u BiH. Nadalje, neophodno je naglasiti da su ovakva rješenja u suprotnosti sa međunarodnim standardima i da predstavljaju prijetnju slobodi medija u RS. U zaključcima i preporukama konferencije „Koliko će nam slobode ostati?“, održane u februaru 2023. godine a povodom najavljenih izmjena KZRS (prije usvajanja Nacrta), pored oponiranja kriminalizaciji klevete i uvrede, navodi se (alternativan) prijedlog kroz reforme Zakona o zaštiti od klevete RS, usmjerene jasnijoj zaštiti okrivljenih i sa preciziranjem naknade za klevetu tako da se utvrde srazmjerna i razumna ograničenja maksimalnog iznosa naknade u smjeru da se opstanak medija ne dovede u pitanje, kao i da se uvedu odgovarajuće garancije protiv dosuđivanja odštete koja je nesrazmjerna stvarnoj povredi, ali i da se pravno konkretno postave viši standardi prihvatljivosti i tolerancije u slučajevima navodne klevete. Također se predlaže uvođenje odredaba o oslobađanju od odgovornosti za navodnu klevetu, uvođenjem „anti-SLAPP“ odredbi i kriterija tj. odredbe o primarnoj zaštiti slobode izražavanja od sudske zloupotrebe dozvoljavanjem odbacivanja ili odbacivanja očigledno neosnovanih (SLAPP) tužbi.

 

Pored pravnih implikacija, nužno je posmatrati i šire posljedice koje bi uvođenje ovakvih krivičnih djela donijelo. Devet nevladinih organizacija i medija iz RS-a je potpisalo deklaraciju „Zajedno protiv ograničavanja prava i sloboda” kojom izražavaju protivljenje krivičnom normiranju djela protiv časti i ugleda, a kojom izražavaju zabrinutost i neslaganje da će najavljeno usvajanje zakona biti iskorišteno protiv nezavisnih medija, novinara i aktivista kako bi se ušutkalo neslaganje unutar društva RS i spriječio slobodan rad novinara, udruženja i pojedinaca u RS. Ističu da je moguće da se ovakva pravna inicijativa koristi za zastrašivanje predstavnika medija i nevladinog sektora, kao i pojedinaca koji iznose stavove suprotne stavovima vlasti u RS, a što bi predstavljalo otklon od demokratskih ideala. 

 

I u konačnici, opravdana je bojazan da bi KZRS postao alat za restrikciju slobodnog mišljenja i medijskih sloboda u RS. Ovime bi se ograničavanje slobode izražavanja, prema analizi pravnika i direktora Banjalučkog centra za ljudska prava Dejana Lučke, koristilo mimo svrhe zbog koje se može ograničiti sloboda izražavanja i služilo bi grupama i pojedincima kao alat koji je usmjeren na poništavanje slobode izražavanja ili njeno ograničavanje u većoj mjeri od one koja je potrebna.