Kad se u svijetu danas kaže da je nešto objavio Reuters, Guardian ili New York Times, kad je nešto viđeno i poslušano na BBC-u, kao pojmu javnog servisa u televizijskom i radijskom smislu, generalno se to ne dovodi u pitanje. Brojni su i portali na koje se čitatelji uvijek mogu osloniti. No, ima li takvih medija u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji?

Postoji li medijska kuća za koju se može reći „javio je taj i taj, a to je tako i nikako drugačije“? Ili se sve svodi na to da se vjeruje pojedincu, novinaru ili reporteru, komentatoru ili kolumnistu, a da se pri tome ne mora znati i tko je vlasnik medija ili čiji interesi stoje iza neke medijske kuće?

Gdje su, uopće, mediji danas, vjeruje li im se i kako ljudi percipiraju ono što mediji objave? I jesu li kvalitetni novinari i kvalitetno novinarstvo gurnuti na marginu, postali nevidljivi i dostupni samo onima koji znaju gdje ih mogu naći, gledati, slušati i čitati, dok su vidljivi loši, bučni i nerelevantni?

„Situacija u hrvatskom novinarstvu danas je iznimno teška – imamo nemoćne i neslobodne novinare, a naše novinarstvo je neslobodno. Imamo medije koji su uvjetno rečeno slobodni, ali su moćni. Kontekst u kojem se sve odvija je strašan i novinari su izloženi pritiscima više nego ranije, prije svega zbog financijske situacije. Ekonomska kriza iskorištena je kako bi se 'rješavali' neposlušni mediji“.

Umjesto riječi „hrvatskom“ u ovoj tvrdnji novinarke i komentatorice Helene Puljiz, danas kreativne direktorice specijaliziranog portala Novac za sve, bez problema je moglo stajati „bosanskohercegovačkom“ ili „srpskom“ ili „crnogorskom“, zapravo bilo kom balkanskom novinarstvu. Čak nije ni važno kad i gdje je ovo Puljiz rekla, a bilo je to krajem 2015. godine na jednoj tribini Hrvatskog novinarskog društva u Zagrebu, jer sve to važi i danas, bilo gdje na medijskom prostoru Zapadnog Balkana.

Novinarstvo odavno proživljava krizu, to je neupitno i nije svojstveno samo Balkanu, baš kao što su i medijske kuće postale sredstvo za promoviranje određenih interesa, sve u ovisnosti čije ime u knjigama stoji u rubrici „vlasnik“, ali i borbe protiv onih drugih, protivnika u političkoj ili poslovnoj areni. No, pritisaka je bilo i u nekih drugim sustavima, u nekim drugim vremenima, pa se ipak moglo reći da je bilo relevantnih medija, kao i onih koji su imali svoj identitet i integritet.

Prošla su vremena kad se vjerovalo TV Dnevniku

Iako se odgovori na ta pitanja nameću sami od sebe, da su možda i očiti i jednostavni, baš se sve u balkanskom medijskom prostoru ne može tako lako pojednostaviti. Jeste da su prošla vremena kad je cijela nacija znala gdje se nalazi u 19:30 sati ili što čita iduće jutro ili sluša dok ide na posao, ali i druga su društva prošla razdoblje tzv. tranzicije.

Većina će današnjih novinara, pogotovo onih koji imaju najmanje dva desetljeća iskustva i rođeni su prije Titove smrti, priznati da su naučili čitati uz novine, bez obzira jesu li to bili Oslobođenje, Vjesnik ili Politika. I reći će da se do početka '80-ih godina prošlog stoljeća medijima uglavnom moglo vjerovati, a da su mediji imali i informativnu, i obrazovnu, ali i zabavnu funkciju.

„Razlog je jednostavan: za 'istinu' su garantirali država, Partija i drug Tito, odnosno njegovi pobočnici. Radijske i televizijske stanice, dnevna, sedmična i periodična štampa uglavnom su objavljivali ono što je bilo 'istina', odnosno što je država servirala kao 'istinu'. Navodnici nužno ne moraju pristajati uz ovaj opis, jer su u mnogo slučajeva (da ne kažem većina) mediji bili objektivni, odgovorni i profesionalni jer je većina njih bila u 'vlasništvu' države/republika, Partije, Socijalističkog saveza radnog naroda, omladine, preduzeća… ukratko – naroda“, prisjeća se Fuad Kovačević, dugogodišnji novinar i urednik u Oslobođenju, a danas urednik na portalu Al Jazeere Balkans.

Da je u vrijeme zajedničke države ipak sve bilo pod kontrolom, ukazuje Dragoljub Petrović, glavni urednik beogradskog lista Danas. Podsjeća kako se tadašnji sustav baš „i nije mnogo obazirao na slobodnu štampu, ali se medijima verovalo jer nije postojala alternativa“.

„Imao sam komšiju, antikomunistu, koji je svako veče na radiju slušao Glas Amerike, a meni kao klincu nije bilo jasno zašto sluša neki drugi program kad ima 'Dnevnik' TV Beograd. Medijima se u principu veruje ako možete da ih upoređujete. Kada nemate tu mogućnost, onda im slepo verujete medijima“, ukazuje Petrović.

Podsjeća kako je u doba Jugoslavije „prve korake ka slobodi medija napravila omladinska štampa“. I Kovačević podsjeća kako je u ta vremena bilo i „izleta“, odnosno „objavljivanja onoga što se ne smije i nije 'podobno', ali su to uglavnom bili izolirani incidenti, s kojim su se 'vlasnici' znali na vrijeme i oštro obračunati“.

'Na svoje su došli kvarnjaci svih fela'

Profesorica Gordana Vilović, predstojnica Odsjeka za novinarstvo i medijsku produkciju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, konstatira kako u bivšoj državi „nije bilo potpunih sloboda“, ali izdvaja Polet i Mladinu, na tragu onoga što govore Kovačević i Petrović, kao „novine namijenjene mladima koje su čitali i oni malo stariji jer su bili provokativni i bili su kritični prema aktualnoj politici“. S druge strane, primjećuje, „politici je trebao ispušni ventil kao dokaz slobode, pa su i financirali takve listove“.

Dok nabraja novine poput Dela, Oslobođenja, Vjesnika, Politike, Večernjeg lista i Večernjih novosti, pa magazina NIN, Danas i Start, kojima su više vjerovali nego televizijama, podsjeća kako su pojedina imena u njima „redom bili novinarska imena, zvijezde čiji su se komentari čitali“. S druge strane, govori i o snažnoj vanjskoj politici u TV redakcijama, izdvajajući pritom imena Gorana Milića i Mirjane Rakić.

„Promjena se dogodila početkom devedesetih prošlog stoljeća zbog tabloidizacije svih medija na prostorima bivše Jugoslavije. Ali i šire. Za Hrvatsku je bilo još teže jer je rat ubio istinu, osiromašio ljude i otvorio različite vidove medijske privatizacije“, kaže Vilović.

Kovačević priču vraća desetak godina unatrag, pa kaže kako se „medijska slika kvari čim nas je napustio drug Tito“.

„Kako su godine prolazile, tako su mediji postali liberalniji, tržišno orijentirani, privatni sektor je uzimao maha… No, istovremeno su mediji postajali i pokvareniji, i otrovniji. Više nije postojala 'samo jedna istina', profiteri, nacionalisti, avanturisti, ukratko kvarnjaci svih fela su došli na svoje“, navodi Kovačević.

U tom kontekstu dolazi i do ratova '90-ih, pa priznajući da „možda preuveličava kao jedan od razloga zašto su počeli (ne samo medijski) ratovi“ navodi Politikinu rubriku „Odjeci i reagovanja“.

„Najstariji dnevni list na Balkanu, Politika, zajednički je imenitelj za sve one medije (elektronske i štampane) koji su od državnih/društvenih postali isključivi, nacionalistički, huškački, ostrašćeni antimediji“, smatra Kovačević.

I Petrović razmišlja na sličnom tragu, pa vrijeme od raspada Jugoslavije i stvaranja neovisnih balkanskih država smatra anarhijom u medijskom smislu.

„Medijska slika postaje pokvarena onog trenutka kada dobijamo kišu medija koji padom komunizma pokušavaju da iskoriste slobodu štampe koja se pretvorila u nešto sasvim drugo – anarhiju. To je dovelo do toga da imamo medijsku publiku koja u takvom rusvaju od medija izgubila sve kriterijume medijske pismenosti. Tačnije, ne ume da razloži šta je u medijima tačno, šta netačno, šta spin, šta propaganda“, konstatira Petrović.

Nedostaje pismenosti – i opće, i medijske

O nedostatku i opće, i medijske edukacije i pismenosti govori i Kovačević, ukazujući kako je educirane populacije i u Bosni i Hercegovini, ali i cijeloj regiji – vrlo malo. Stoga ga ne čudi što na bh. prostorima i šire egzistiraju deseci televizijskih, stotine radijskih stanica, hiljade portala...

„I svi su, kako sami tvrde, 'vrlo gledani, slušani, čitani i utjecajni', a uglavnom objavljuju najgore medijsko smeće (čast izuzecima). I, nažalost, mnogi ljudi (i jedna osoba koja to radi je previše) konzumiraju to 'ludilo'. I, što je najgore, traži još“, napominje Kovačević.

Objašnjavajući medijsku sliku u Bosni i Hercegovini ukazuje kako je dovoljno samo pogledati tko su osnivači, odnosno vlasnici „i sve će se kazati samo od sebe“. Za javne RTV servise primjećuje da su „taoci vladajućih oligarhija i zato ne čudi što su u teškom (umirućem) materijalnom, profesionalnom i svakom drugom stanju“.

„Privatni elektronski, štampani i internet mediji (uglavnom portali) niti su za to osnovani, niti žele biti ono što je zadaća medija. Njihov jedini cilj je profit, a ako se još 'podudari' s političkom opcijom koja im je bliska (mada to ne mora biti najvažniji uvjet, jer ko plati – taj je najbolji i najzastupljeniji), eto medija koji su 'milion' puta gori od predratnih“, kaže Kovačević.

Kad mediji ne traže informaciju, nego krv

„Publika je zapravo gladna informacija tipa čovek ujeo psa, čak i ako je jasno da čovek nije ujeo psa, nego je to neko izmislio – svakako čovek, ne pas, mada pojedini mediji liče kao da ih uređuju psi tipa avlijaner“, oštro komentira medijsku sliku Srbije glavni urednik lista Danas i dodaje da publika mnogo više prati „medije kojima ne veruju ni autori tekstova, a kamoli njihovi urednici“.

„Medijsko smeće je dominantno, a kvalitetno novinarstvo se batrga u povraćkama medijskog smeća. Zapravo ste u situaciji da vam je neprijatno, što recimo, kao mi u listu Danas, nemamo zabavu, rijalitije, folkere, Srbende, te druge atraktivne likove za čitalačku publiku iz gladijatorske arene. Mediji danas u Srbiji ne traže informaciju, oni traže krv. Ne traže lepu kolumnu, već propagandni komentar. U suštini, traže da čitaoci budu sluđeni. Tome danas služe srpski mediji“, zaključuje Petrović.

I Kovačević, i Petrović reći će kako ljudi sve manje čitaju novine, a to će potvrditi i profesorica Vilović. Ona primjećuje kako veći dio čitatelja „nalazi štivo na internet portalima“. A po njezinom sudu „najbolji su online neprofitni mediji koji se razlikuju od mainstream konfekcije“. Za kraj, kao i Helena Puljiz na početku, ukratko konstatira stanje na hrvatskom medijskom nebu, tako karakteristično i za susjedna tržišta.

„Sve je manje kvalitetnog novinarstva jer vlasnici žele zaradu. Vremena su teška, pa se na razne načine nastoji održati tradicionalni mediji, a država nije donijela medijsku strategiju da pomogne tranziciju prema digitalnim medijima. Velik broj ozbiljnih novinara završio je na burzi, a često se informacije prepisuju, recikliraju s društvenih mreža jer je to kao 'besplatno'. Svoje mjesto u većini medija dobilo je 'native advertising', što opet nije novinarstvo“, zaključno poručuje Gordana Vilović.