foto: Infobiro

Proteklog vikenda (subota 16. septembar 2023) i beogradska Politika je afirmativno pisala o ranijem potezu Ljubiše Ćosića, gradonačelnika Istočnog Sarajeva. Za one koji su već zaboravili, Ćosić je prije par mjeseci postavio tablu na ulazu u Istočno Sarajevo sa tekstom „Dobro došli. Teritorija grada Istočno Sarajevo. Grad 157.000 Srba koji su morali napustiti Sarajevo“.

Postavljanje table, kako se i očekivalo, izazvalo je polemike u bosanskohercegovačkoj javnosti. Dio javnosti je mišljenja da je riječ o manipulaciji, drugi dio da je riječ o činjenicama koje niko ne može da ospori. Mediji su se, uglavnom, bavili verbalnim sukobom gradonačelnika Istočnog Sarajeva i gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić vezano za postavljanje sporne table. Samir Huseinović, novinar redakcije Deutsche Welle (DW) na bosanskom jeziku, napravio je korak dalje te je priču proširio želeći istražiti zašto se desilo masovno iseljavanje iz Sarajeva.

U tekstu, između ostalog, Huseinović navodi da je prema transkriptu sa Narodne Skupštine Republike Sprske (NSRS) od 17.12.1995., Momčilo Krajišnik, predsjednik NSRS, izrekao da je strateški cilj Republike Srpske (RS) - „odvajanje Srba od Muslimana i Hrvata“.

„Ima samo jedan problem – gdje ćemo sada ljude iseliti. Na kraju krajeva, najbolje rješenje je da se Sarajevo iseli“, kazao je tada Krajišnik.

Da je novinar samo dublje „zakopao“ u arhivu našao bi da se Skupština RS na samom početku rata, 12. maja 1992., na sjednici održanoj na Palama saglasila i objavila u Službenom listu šest strateških ciljeva bosanskih Srba sve s potpisom Momčila Krajišnika.

Srpski ratni ciljevi iz 1992. su poredani ovako: Državno razgraničenje od druge dvije nacionalne zajednice (Muslimana i Hrvata), koridor između Semberije i Krajine (veza između RS i srpske Krajine u Hrvatskoj), uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država, uspostavljanje granice na rijeci Uni i Neretvi, podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i u svakom od dijelova uspostavljanje efektivne državne vlasti, izlaz RS na more.

Drugim riječima, nasilna podjela Sarajeva na dva etnička dijela ugrađena je u temelj ovog entiteta.

Kris Janowski, bivši portparol UNHCR-a (Visoki komitet Ujedinjenih naroda za izbjeglice) u BiH, koji je bio svjedok odlaska Srba iz sarajevskih gradskih područja krajem 1995. i početkom 1996. posvjedočio je za DW da su mediji u RS značajno uticali na širenje nepovjerenja i panike i na taj način doprinijeli masovnom iseljenju. Za provjeru navoda bivšeg portparola UNHCR-a i izjava političkih lidera bilo je potrebno zaviriti u novinske arhive iz tog vremena.

Arhiv Mediacentra Infobiro čuva i sedmični časopis „Oslobođenje“ koji je izlazio na Palama. Naša javnost je manje upoznata sa činjenicom sa postojanjem sedmičnog časopis (srpskog) “Oslobođenja” koji je od prvog broja objavljenog 30.8.1994. godine nosio potpuno isti naziv (i sličan ćirilični font) kao i planetarno poznati sarajevski dnevni list. U impressumu časopisa sa Pala navedeno da je ta novina prestala da postoji 6. aprila 1992., te da je odlukom Vlade RS od 27. aprila 1994. godine (sa adresom Trg Kralja Petra Prvog u Sarajevu), obnovljen rad „Oslobođenja“.

Na prvoj stranici časopisa u uvodniku „Zašto Oslobođenje“?, između ostalog, piše „zato što se porodilo 30. avgusta 1943. u selu Donja Trnava kod Bijeljine, na autentičnoj srpskoj zemlji, koja je bila i tada i danas, 51 godinu poslije. Zato što su ovaj list napisali i štampali Srbi ćirilicom i u nekoj trnavskoj zemunici skriveni od istog neprijatelja sa kojima se i danas Srbi tuku“.

Nema pouzdanih informacija kada je ovaj časopis ugašen. U kolekciji koju posjeduje arhiv Infobiro, najveći dio predstavljaju vanredna izdanja Oslobođenja (arhiv posjeduje 15 brojeva) koja su tematski posvećena Dejtonskom sporazumu.

Uredništvo časopisa - Draženko Đukanović, glavni i odgovorni urednik, i Dušanka Stanišić, odgovorni urednik izdanja, odlučili su se da sadržaj časopisa prati zvaničnu politiku RS i umjesto da informiše svoje čitatelje o onome što je dogovoreno u Dejtonu, oni su pristali da ih dezinformišu.

Naime, paljansko „Oslobođenje“ je u prvim vanrednim brojevima objavljivao izjave političkih lidera RS koji su hranili ideju da još ništa nije gotovo. Da dejtonska odluka o gradu Sarajevu kao jedinstvenoj cjelini nije konačna. Da borba za „Srpsko Sarajevo“ tek predostoji ali „u podtekstu“ se podgrijavala mogućnost masovnog iseljenja.

Radovan Karadžić, predsjednik Republike Srpske: “Status Srpskog Sarajeva treba rješavati jedinstveno ili će svi Srbi otići na organizovan način, u šta sumnjam“.

Aleksa Buha, ministar vanjskih poslova Republike Srpske: „Mi smo se obavezali da ćemo u slučaju nepovoljnog rezultata za stanovništvo Srpskog Sarajeva izgraditi za njih novi grad. U protivnom doći će do novog egzodusa Srba“.

Momčilo Krajišnik, predsjednik Narodne Skupštne Republike Srpske: „Srbi treba da ostanu u Srpskom Sarajevu jer IFOR nema mandat da im silom nameće muslimansko-hrvatsku vlast, a muslimani je sami svojom silom ne mogu nametnuti“.

Biljana Plavšić, potpredsjednik Republike Srpske: „Ukoliko međunarodna zajednica ne zaštiti srpsko stanovništvo u Sarajevu neće ostati ni 10% Srba“.

Uredništvo Oslobođenja je kroz ankete sa stanovnicima „Srpskog Sarajeva“ pokušavalo da osjeti na koji način razmišljaju građani. Objavljeno je više anketa. Razlika u mišljenjima se mijenjala iz broja u broj. Početkom decembra (4.12.) građani su bili na stajalištu da ne planiraju odlazak iz grada:

• „Moja poruka. Nipošto ostavljati svoj grad. Tu smo rođeni tu su zakopani naši najmiliji“.
• „Zar dozvoliti da po ulicama poprskanim srpkom krvlju gaze muslimanske čizme – nikada“.
•  „Ne idemo nigdje. Ostajemo sa Božijom pomoći na srpskoj zemlji pod srpskom vlašću“.

U 20-ak dana raspoloženje građana se značajno promijenilo (21.12.):

• „Radujem se miru, ali mi Srbi iz Srpskog Sarajeva sada treba da idemo“.
•  „Muslimani su mi zatvorili pa potom ubili tatu. Sa njima nikad ne bi željela više da živimo zajedno“.
•  „Pobjegao sam od muslimana jer se sa njima nije moglo živjeti, sada pogotovo. Ne znam gdje ću ali znam da sa njima neću“.

Evo kako je tekla ova hronologija na stranicama ovog lista:

• 3.12.1995. održan je protestni skup građana Srpskog Sarajeva sa zahtjevom da se pravedno riješi sudbina 142.000 sarajevskih Srba.
• 5.12.1995. održana Skupština Srpskog Sarajeva objavila je Deklaraciju u šest tačaka. Izdvajamo četiri: a) Skupština prihvata mir i mirno rješenje sukoba, b) Skupština ne prihvata razgraničenje između entiteta kojim se Srpsko Sarajevo isporučuje muslimansko-hrvatskoj federaciji, c) Skupština, izražavajući volju naroda, ne prihvata muslimansko-hrvatsku vlast na prostorima Srpskog Sarajeva, d) Skupština poziva narod da ostane na svojim vjekovnim ognjištima i nastavi političku borbu i organizovanje konačnog rješenja svog statusa.
• 8.12.1995. održan je Centrani miting građana Srpskog Sarajeva na Grbavici. 20.000 građana Srpskog Sarajeva odbilo je Dejtonsko rješenje za Srpsko Sarajevo.
• 12.12.1995. održan je Referendum. Prema podacima Centralne izborne komisije od 85.189 građana u devet opština glasalo je 91,74 posto. Protiv Odluke iz Dejtona glasalo je 98,78 posto.
• 20.12.1995. NSRS usvojila je Deklaraciju u kojoj je izrazila: a) nezadovoljstvo zbog pritisaka za nametanje političkih i teritorijalnih rješanja, b) NSRS osporava uvođenje muslimansko-hrvatske vlasti u Srpskom Sarajevu. Pozivaju se građani Srpskog Sarajeva, Vukosavlja i dijelova Podrinja da poštujući volju izraženu na referendumu i drugim oblicima ličnog izjašnjavanja ostanu na svojim vjekovnim ognjištima sa svojom vlašću i nastave političku borbu do konačnog pravednog rješenja svog statusa.
• 16.2.1996. održano vanredno zasjedanje Skupštine Srpskog Sarajeva. Jednoglasno je donesena odluka po kojoj građani Srpskog Sarajeva mogu slobodno odlučiti žele li iseliti ili ne. Od republičke i međunarodne zajednice zatražena je pomoć u preseljenju i zbrinjavanju onih koji ne žele da žive pod muslimaskom vlašću.
• 21.5.1996. Momčilo Krajišnik u intervjuu sa „Oslobođenje“: „Sarajevski Srbi su žrtvovani za Republiku Srpsku. Otišli smo da se vratimo i da zauvijek ostanemo tu“.

U posljednjem vanrednom broju (21.5.1996.) dešavanja vezano za status Sarajeva najpreciznije je opisao novinar Branislav Ribar: „Sarajevo je politički izgubljeno još na Aranđelovdan 1995. (21.11.op.a) kada je potpisan Dejtonski sporazum, te nas, možda, nije trebalo obmanjivati i uvjerovati u suprotno“.

Interesantna su i sjećanja Richarda Hoolbrookea, diplomate i glavnog američkog operativca za mirovne pregovore na pregovore iz Dejtona. Dio njegove knjige pod nazivom „Završiti rat“ detaljno opisuje kako su se odvijali pregovori vezani sa Sarajevo i kako je došlo do toga da Slobodan Milošević, predsjednik SR Jugoslavije, pristane da Sarajevo, ipak, ostane jedna cjelina. Hoolbrooke u jednom dijelu piše: „Nikada nismo u potpunosti razumjeli zašto je Milošević odlučio dati Sarajevo Muslimanima. Ali kada se sada osvrnem, najbolje je objašnjenje da je možda bio sit bosanskih Srba i da je odlučio oslabiti njihovu bazu na Palama davanjem dijelova Sarajeva pod kontrolom Srba. Dajući Federaciji cijeli glavni grad Bosne, možda je Milošević želio oslabiti Karadžića i ojačati Srbe u drugim dijelovima Bosne, posebno u Banjaluci“.

___