"Bišćani su nakon ovog filma shvatili ulogu medija", kaže jedan od autora filma Hasan Arnautović za Mediacentar.

foto: Facebook

Hrabrost stanovnika Bihaća i njihov život pod totalnom blokadom u periodu od 1992-1995. godine predstavljen je u dokumentarnom filmu "Život pod opsadom" čija premijera je održana u Kulturnom centru Bihać 16. juna 2023.

Autori filma, medijski radnici Esad Budimlić, Mate Klarić i Hasan Arnautović, danima su pregledavali a onda i montirali veliki broj sati materijala snimljenog u ratu kako bi zajednički iznjedrili svjedočanstva Bišćana o njihovoj borbi, preživljavanju i odbrani.

Većinu materijala snimio je Hasan Arnautović za kojeg je, kako je rekao za Mediacentar Sarajevo, ovo bio najteži i najtraumatičniji profesionalni period. Aplauz, koji je uslijedio po završetku promocije filma, posvetio je svim njegovim kolegama i kolegicama koji su snimili materijal i time omogućili da Budimlić, Klarić i on naprave dokumentarac.

Arnautović, koji je za više od 50 godina rada fotoaparatom i kamerom zabilježio mnoge događaje na području Bosne i Hercegovine (BiH), Hrvatske i drugih zemalja u okruženju, ističe da su projekcijom ovog filma Bišćani, ali i svi koji su pogledali film, shvatili ulogu medija i značaj ovog video materijala.

U posljednje vrijeme, Arnautović, iako u penziji od 2016. godine, bavi se dokumentarnim filmovima, učestvuje na festivalima širom svijeta i dobitnik je velikog broja nagrada. Ipak, kako govori za Mediacentar Sarajevo, najdraži njegov film i nagrade koje je dobio je za "Una", film posvećen, kako dodaje, najljepšoj i najčištijoj rijeci u regiji.

Kakvi su Vaši utisci sa premijere, kolika je bila zainteresovanost javnosti za film i kakve su reakcije publike? 

Dvorana Kulturnog centra Bihać bila je prepuna gledalaca, sa mnogima koji su, u nedostatku stolica, i stajali. U toku projekcije film je izazvao kod gledalaca emocije i suze te je sve prisutne "vratio" u najteže godine za grad Bihać - kada je izvršena agresija na ovaj grad, a i cijelu BiH. Mnogi su prepoznali ljude, stanovnike ovog grada, nažalost mnoge koji nisu među živim. Moram napomenuti da je Bihać već od 1991. godine, početkom rata u Hrvatskoj, sa zapadne strane bio odsječen od ostatka Evrope, a od 1992. u totalnoj blokadi i sa prekinutim vezama sa ostalim dijelovima BiH. Strani novinari su kod izvještavanja ovaj dio naše zemlje nazivali "Bihaćki džep". Na kraju projekcije filma publika je ustajanjem sa svojih mjesta i dugim aplauzom i ovacijama nagradila autore ovog filma. Shvatili smo koliko je, bez obzira na emocije i suze, važno da je ovaj film urađen i da je ostalo svjedočanstvo o hrabrosti ljudi ovog grada u borbi i preživljavanju i odbrani od agresije u trajanju od 1.201 dan.

Na premijeru filma ste pozvali kolegice i kolege koji su radili u RTV Bihać od 1992-1995. godine, jer su oni, kako ste napisali, zaslužni što je napravljen ovakav dokumentarac. Koliki je značaj novinarskih radova u očuvanju arhivske građe i da li je njihov rad prepoznat kao takav u javnosti? 

Sav video materijal ratne Televizije Bihać, koja je počela emitovati svoj program od 1992. godine do kraja rata, smješten je u Arhiv Unsko-sanskog kantona (USK), a pošto je većina materijala snimljena na VHS kasetama, odnedavno je počelo presnimavanje na digitalni zapis da bi se mogao koristiti i sačuvati. U razgovoru sa rukovodiocem arhivske građe - Arhiva USK-a Huseinom Hadžićem - došli smo na ideju da bi trebalo napokon nakon 30-ak godina od tog materijala napraviti dokumentarac. Kolega Esad Budimlić, koji je takođe radio kao novinar i urednik u TV Bihać (1992-1995.) a bio je i dopisnik RTV Federacije BiH, u Informativno-tehničkom centru u Bihaću je napravio scenarij kojeg smo dopunjavali u toku montaže kako smo nailazili na video materijale. Radi se o velikom broju kaseta, o satima i satima video snimaka i priloga. Montažer Mato Klarić, uz moju pomoć, pošto poznajem materijal a i dobar dio snimaka sam uradio ja, danima je radio montažu. Posebno je trebalo vremena "ispeglati" sliku i tonove, jer su mnoge kasete oštećene. Ja sam prije toga pregledao sate i sate i odabrao koji bi kadrovi trebali biti u filmu. Odlučili smo da sadržaj filma bude samo život u opkoljenom gradu pod opsadom i stalnim granatiranjima uz oskudice u svakom smislu: nedostatak električne energije, hrane, ogrjeva, lijekova... Tako da se u filmu vide događaji pred agresiju na BiH i na ovaj zapadni dio naše zemlje, dolazak prognanih iz Hrvatske a onda iz mjesta u okolici Bihaća, organiziranje prvih jedinica za odbranu grada, općinskih i drugih organa, civilne zaštite, rad medicinskih ustanova, posebno regionalne bolnice koja je takođe bila pod stalnim granatiranjima kada je od jedne agresorske granate poginulo 12 pacijenata. Rad humanitarnih organizacija, početak i rad TV Bihać, namjenske industrije, rad škola i organizacija nastave po skloništima.

Da li je ovaj film posvećen ustvari zaposlenicima RTV Bihać iz tog perioda i da li se dovoljno govori općenito o ulozi novinara i medijskih radnika u javnosti? 

Da, pozvao sve kolegice i kolege koji su radili u ovom periodu da dođu na premijeru jer to su njihove priče, snimci, montažni uradci. Kad je uslijedio aplauz nakon projekcije, u svome obraćanju sam rekao da je aplauz za sve kolege koji su stvorili ovaj materijal i omogućili nama da napravimo ovaj dokumentarac. To su bile djevojke od 17, 18 godina, golobradi mladići, a mnogi se i danas bave tim poslom. Veći dio je završio i fakultete i radi druge poslove. Sigurno da je ovo neprocjenjiv arhivski materijal, ali nažalost mnogi koji bi trebali cijeniti rad ovih ljudi nisu spoznali tu vrijednost. Pošto je Televizija Bihać 1996. prestala sa emitovanjem, a rad je nastavio Radio Bihać, tek je prošle godine Gradsko vijeće Bihaća dodijelilo priznanje ovoj ratnoj televiziji. Mislim da su projekcijom ovog filma Bišćani, a i svi koji su pogledali film, shvatili ulogu medija i značaj ovog video materijala.

Da li su neki od Vaših snimaka poslužili kao dokaz na suđenjima o ratnim zločinima? 

Prije desetak godina Tužilaštvo BiH je izuzelo sav materijal zbog istrage oko nekih optuženih pripadnika 5. Korpusa za ratne zločine, ali smatram da se na ovim materijalima može vidjeti samo život i stradanje građana Bihaća i agresija na ovaj grad. Novinari ove medijske kuće su zabilježili svjedočenja prognanih ljudi, bivših logoraša srpskih logora, ubistva i silovanja žena. Takođe, zabilježena su uništavanja vjerskih objekata na području okupiranih sela i mjesnih zajednica. Najpotresniji su snimci kod prvih ekshumacija masovnih grobnica na području iznad Bihaća.

Kako biste opisali ulogu ratnog novinarstva, s kakvim ste se Vi izazovima susretali tokom rata?

Raditi u to ratno vrijeme je bilo veoma teško - od dolaska na posao, snimanje priloga u gradu kad su iznenadna granatiranja bila česta, a da ne govorimo o posjeti prvoj liniji. Niko od nas nije imao nikakva iskustva, a pogotovo djevojke i mladići koji su imali hrabrosti da prave razgovore na borbenim linijama. Sredinom 1995. svi muškarci su bili mobilisani u rezervni sastav 5. Korpusa, a ja sam nakon toga bio pripadnik Informativne službe 5. Korpusa do kraja rata. To je za sve bio najteži i najtraumatičniji profesionalni period. Teško je bilo svjedočiti stalnim pogibijama naših sugrađana, djece ili u bolnici snimati ranjene bez dijelova tijela i sa teškim ranjavanjima.

Rat u Bosni i Hercegovini je ostavio traumatične posljedice po sve pa tako i medijske radnike. Koliko je bilo teško u godinama rata ostaviti po strani osjećaje i svjedočiti stradanjima i zabilježiti ih kako bi se javnosti prenijela tačna dešavanja iz rata? Da li postoji događaj iz rata koji ste zabilježili a koji je ostavio poseban trag na Vas?

Za mene su bili najteži trenuci ekshumacije, vađenja dijelova tijela žena, djece. U jednoj grobnici je bilo tijelo žene i djeteta sa flašicom i mlijekom u njoj. Te su mi slike stalno pred očima.

Koliko je i ovaj film neka vrsta omaža tadašnjem radu u kojem ste snimali ratom razoreni Bihać?

Ovaj film je prije svega svjedočanstvo o agresiji na ovaj grad, o hrabrosti njegovih ljudi da prežive i da se odbrane.

___