Dnevni avaz - Dvadeset najtežih godina

Dnevni avaz - Dvadeset najtežih godina

Dnevni avaz - Dvadeset najtežih godina

Prvi dio serijala povodom godišnjice bh dnevne novine.

Dnevni Avaz je u oktobru navršio 20 godina i ovu je godišnjicu novinska kuća obilježila upravo „avazovski“. I ne radi se ovdje o prijemu u hotelu Radon plaza, dodijeli nagrada i priznanja, među njima i onog posebnog: utemeljitelju lista Fahrudinu Radončiću. Puno „avazovskija“ je oktobarska revolucija u uređivačkoj politici lista, koji je još jednom okrenuo leđa svom dosadašnjem pulenu (Željku Komšiću) i pružio ruku ljutitom neprijatelju (Bakiru Izetbegoviću). Ukoliko odnose s Izetbegovićem još uvijek možemo okarakterisati kao mlake, dva komentara, prvi, direktora Avazovih izdanja Fadila Mandala „Čedni čuvari BiH: Koga Komšić brani od Dodika“ i drugi, glavnog urednika Avaza Faruka Vele „Kraj jedne iluzije: Trojanski konj među Bošnjacima“, ne ostavljaju sumnje oko toga ko će se u narednom periodu naći na Avazovom nišanu.

Jer 20. godina postojanja Dnevnog avaza je istorija sklapanja i raskidanja prijateljstava i saveza. Političari su na stranicama lista prolazili put od „ličnost godine“ do ubica i vođa mafije. Kolege - od „klozetskih krpa“ do uglednih novinara. 20 godina koje je bh. društvo proveo s Avazom proteklo je dakle poprilično burno. I ne sasvim bez posljedica.

Foto: Naslovnica prvog broja Dnevnog avaza

Utemeljitelj iz zagrebačke Sorbone

No, da krenemo ispočetka.

Današnji glavni i odgovorni urednik Avaza, Faruk Vele, za MC Online kaže: „Dnevni avaz u oktobru slavi tačno 20 godina kontinuiranog objavljivanja. Do trenutka kada Vam pišem (8. oktobar 2015.) objavljeno je tačno 7.248 brojeva lista ili više od 365 miliona primjeraka naše novine. To je, priznat ćete, u ovako maloj zemlji, uistinu činjenica koja može biti opisana kao veliki uspjeh. Zato Avaz smatramo najuspješnijim medijskim projektom u bh. historiji. Svoje mjesto smo uvijek tražili na tržištu, u fer utakmici, i stoga smo uvijek bili usmjereni prema javnosti.“

Prvi broj „najtiražnije novine u BiH” izašao je 2. oktobra 1995. godine. Kako je uopšte došlo do pokretanja lista dosta maglovito je 2000. objasnio njegov osnivač, Fahrudin Radončić, u intervjuu objavljenim u Danima: „Ja sam, što je vjerovatno poznato, do '90. godine bio jedan od relevantnih jugoslavenskih novinara, a došao sam u Sarajevo sa reputacijom profesionalca u zagrebačkom Danasu, koji je u novinarstvu bio neka vrsta Sorbone. Kada je počela agresija, odlučio sam da ostanem u Sarajevu, koje je tada bilo najneperspektivniji grad na planeti, i priključio se Armiji RBiH. Nakon demobilizacije, 1993. godine, pokrenuo sam Bošnjački avaz, koji je bio mjesečna, pa petnaestodnevna, pa sedmična novina. Negdje ’94. Avaz je krenuo sa sedmičnim izlazenjem u Frankfurtu - paralelno izdanje sa sarajevskim - da bi 2. oktobra 1995. godine krenula dnevna novina. U skladu sa tadašnjim materijalnim mogućnostima, i mojim i zemlje, to je bila novina na šesnaest, eventualno dvadeset strana, i najveća prednost Avaza je bila u konceptu projekta. Dok je konkurencija radila ratnu novinu, mi smo pravili političku. Kad su konkurenti počeli da se bave političkim novinarstvom, mi smo prešli na porodično-politički koncept Dnevnog avaza.”

Foto: Fahrudin Radončić, utemeljitelj Avaza

Čiji je zapravo Avaz?

Pozadina čitavog projekta od samog početka budila je brojne kontroverze. Dnevni avaz osnovan je, kako je jednom prilikom rekao jedan od čelnika SDA, po nalogu stranke, zato što Oslobođenje i Večernje novine nisu bile dovoljno „bošnjačke”. S obzirom da nije bilo drugih osim Fahrudina Radončića dobrovoljaca da kumuju novoj dnevnoj novini, upravo je on izabran na poziciju „utemeljitelja”. Iako dan danas Radončić zdušno poriče bilo kakve veze sa SDA, izvor novca za koji je Avaz pokrenut u Sarajevu javna je tajna. Uostalom, 2000. godine, u razgovoru u Danima, na tu temu otvoreno progovorio je tadašnji federalni premijer Edhem Bičakčić. A njegove baš riječi nisu u ovom slučaju nebitne - upravo o Bičakčiću, u vrijeme kad je bio direktor Elektroprivrede, govorilo se kao o idejnom ocu i finansijeru Avaza, te njegovom prvom „uredniku u sjeni”.

DANI: Gospodine Bičakčiću, gospodin Radončić je demantovao Vaše navode da je Stranka demokratske akcije imala investicije u Avazu i pomagala Avaz. Ostajete li pri Vašoj tvrdnji da je Stranka demokratske akcije omogućila Avazu da postane to što je postao?
 
BIČAKČIĆ: Apsolutno ostajem pri tvrdnji da smo u početnom periodu izlaska ove novine pomogli njeno dnevno izlaženje na više načina.
 
DANI: Na koje načine?
 
BIČAKČIĆ: Djelimičnim finansiranjem, pa i otkupom određenog tiraža.
 
DANI: Koliko ste uložili novca?
 
BIČAKČIĆ: Precizni podaci postoje u knjigovodstvu, ja ih nisam tražio i provjeravao. Ne mogu kazati baš tačno, jer nisam direktno radio taj posao.
 
DANI: Iz kojih fondova je finansiran Avaz: stranačkih, državnih ili pak javnih preduzeća?
 
BIČAKČIĆ: Stranka koristi samo stranačke fondove i nikada nije koristila druge. 
 
Bičakčićevu izjavu je kasnije demantirao Fahrudin Radončić, i on u Danima: „Direktor Poreske uprave Ramiz Džaferović je na OBN-u, na pitanje da li je neko sufinancirao Avaz, direktno u kameru odgovorio da do takvih podataka poreska policija nije došla, kao i da je poreska policija utvrdila da postoji samo jedan vlasnik Avaza. Premijer Bičakčić je i Oslobođenju dao takvu izjavu i moram reći da se zbog toga nešto posebno i ne ljutim. Mislim da je ta izjava data iz prioritetno taktičkog razloga, u smislu: mi smo osnovali Avaz kao stranačku novinu, mi imamo pravo da ga ugasimo kao stranačku novinu i međunarodni faktor nema pravo u to da se miješa. U tome je poenta, a ne u finansijskim iznosima ili dugovanjima.”
 
Faruk Vele ističe, pak, da „nije sve u novcu”: „Naši uposlenici, prije svega novinari i urednici, postigli su to zahvaljujući teškom radu, stalnom prisutnošću na terenu, pravovremenim izvještajima, otvarajući vrlo hrabro neugodne priče... Zbog toga su i lično bili na meti napada i diskreditacija, kao ponekad i Vi osobno, ali su vjerovali u svoju misiju. Građani BiH su to cijenili i poklanjali nam povjerenje. Da smo se oslanjali na nekakve donacije, favoriziranje od bilo koga, davno bismo nestali, kao mnogi prije nas. Sjetimo se Ljiljana, lista San i mnogih drugih.”
 
 
Foto: Faruk Vele, glavni i odgovorni urednik Avaza
 
Pa ipak, netransparentni vlasničko-financijski odnosi postale su jedno od obilježija Dnevnog avaza. U julu 2012. godine Radončić (u sklopu priprema za preuzimanje mjesta ministra sigurnosti) vlasništvo nad Avazom prenio je na svoju bivšu ženu Azru. U ugovoru se navodi da „u skladu sa ovim ugovorom prenositelj (Fahrudin Radončić) prenosi uz ugovorenu naknadu u ukupnom iznosu od 200.000.000 KM na sticatelja udjela (Azru Radončić) svoj cjelokupni 100% udio.“ Dalje prema ugovoru, cijena od 200 miliona KM trebala je biti plaćena na sljedeći način: iznos od 500.000 KM kupac će platiti na dan zaključenja ugovora na račun Fahrudina Radončića kao kaparu; drugi dio ugovorene naknade također u iznosu od 500.000 KM bit će plaćen najkasnije do 1. 10. 2012; treći dio ugovorene naknade u iznosu od 67.000.000 bit će plaćen najkasnije do 31. 12. 2013; četvrti dio u iznosu od 66.000.000 KM bit će plaćen do 31. 12. 2014. i peti dio u iznosu od 66.000.000 KM bit će plaćen do 31. 12. 2015.
 
Da li je ugovor ispoštovan (ili hoće li biti) i čij je danas zapravo Avaz ne možemo biti dakle sasvim sigurni.
 
Avaz ulazi u riječnike
 
Vlasničko-osnivačke dileme na stranu, prava odlika i zaštitni znak Avaza s vremenom je postao njegov sadržaj.
 
Štošta o avazovom načinu predstavljanja i komentiranja stvarnosti govore osjećaji čitalaca. Prema podacima Vijeća za štampu Dnevni avaz je neprikosnoveni šampion kad su u pitanju žalbe na njegove članke. 
 
Od 2009. godine Avaz prvo mjesto po žalbama ustupio je samo 2013. godine magazinu SAFF, u čijem se ipak slučaju radilo uglavnom u žalbi na jedan te isti članak. U svim ostalim slučajevima prednost Avaza je nezanemarljiva: 2009. godine čak 58 od 116 žalbi upućeno je bilo na pisanje Avaza, 2010. 35 od 115, 2011. 25 od 129, 2012. 52 od 199, 2013. 33 od 205, 2014. 55 od 281.
 
Već 2003. godine Ivan Lovrenović je obogatio bosanski jezik pojmom „avazovštine“ koju je definisao kao „simbol u kojemu se utjelovljuju sve najlošije osobine beskrupuloznoga političarenja, kameleonskoga služenja svim režimima, sistematskoga ogrešivanja o temeljne postulate žurnalisticke profesije (vjerodostojnost, provjerljivost, istinitost...), a katkada bogme i najsurovijih metoda javnoga linča. Da se i ne govori o onim višim razinama uređivanja i uređivačke filozofije, koje podrazumijevaju profesionalno osmišljeno promicanje općih društvenih i kulturnih vrijednosti. Za Avaz i avazovštinu terra incognita...“
 
 
Foto: Ivan Lovrenović
 
Profesor Enver Kazaz, tada je i sam slovio za najžešćeg kritičara Dnevnog avaza. U intervju za Dane 2008. godine, on je list okarakterisao kao „medijskog reketaša“, i „apsolutno mafijašku novinu koja zapravo na ovaj ili onaj način, proizvodnjom različitih afera, odnosno sistemom spletki, ucjena i intriga uvjetuje bosanskohercegovačko društvo, državu u cjelini i drži je za svog taoca.“ Danas Kazaz ovako komentira razloge zbog kojih se Avaz našao na lošem glasu: „Avazovštinom je Ivan Lovrenović pokušao odrediti nepostojanje profesionalnih kriterija i standarda u tadašnjem Avazu koji je bio rigidno desničarsko glasilo sa izrazito propagandističkim tekstovima i žestokim polemičkim obračunima sa neistomišljenicima. Takav Avaz nije prezao od oštrih napada na ličnoj osnovi prema određenom broju pojednica u javnom polju koje je prepoznavao kao zagovarače liberalnih i ljevičarskih stajlišta. Istodobno s tim, Avaz je u tom periodu znao koristiti svoj utjecaj u javnosti tako da na svojim stranicima raspisuje ideološke potjernice  i pozive na javni linč svih onih što  su ga na različite načine kritizirali. Namjesto informisanja javnosti  i analize društvenih kretanja,  ta je novina tada zastupala ridigdnu desničarsku ideologiju i afirmirala zagovarače kleronacinalističkih ideoloških naracija.”
 
 
Foto: Enver Kazaz
 
U samom Avazu, očekivano, malo drugačije gledaju genezu Lovrenovićevog pojma. Faruk Vele upitan o „avazovštinu“ odgovara: „Etikete protiv Avaza su vrlo često korištene u smislu skretanja pažnje s problema na koje smo ukazivali, kako bi se umanjile naše oštre kritike, kako bismo se pozabavili svojim problemima i ostavili se onih koji su krojili naše sudbine. Ne samo da su nas etiketirali. Pravljeni su cijeli paraobavještajni timovi koji napadaju Avaz, poimenice su diskreditirali naše ljude. Našem novinaru Admiru Aljimiju mafija je direktno prijetila smrću, kolegica Semira Degirmendžić je završila na plakatima zbog kritičkih tekstova!? Mi izuzetno poštujemo gospodina Ivana Lovrenovića, kao bosanski opredijeljenog čovjeka, uglednog književnika i novinara, često citiranog u BiH i regiji. Ne želimo polemizirati o tome što je gospodin Lovrenović davno izgovorio, a brojni politički hohštapleri ili plaćenici kasnije koristili u svoje svrhe. Osim toga, sumnjamo da bi gospodin Lovrenović i danas bio takvog stava o Dnevnom avazu, listu koji je često trpio žestoke udarce jer nije pristajao da se podjarmi bilo kome osim interesima javnosti. Vlasti su na svaki način htjele da učutkaju naš glas. Nisu i neće u tome uspjeti. Kada su drugi šutjetli, mi smo pisali!“
 
Valjda zbog uvjerenja o „promjeni stava“, Ivan Lovrenović je u komentaru Velea o Željku Komšiću, pomenutom na početku ovog teksta, okarakterisan kao „ozbiljni intelektualac“. Sam Lovrenović, ipak, poriče za naš portal da je „resetirao“ odnose s Avazom: „Nisam ja resetirao odnose s Avazom, naprosto smo dva svijeta koja se ni asimptotski ne približuju, iako moram reći da su u međuvremenu skoro svi drugi postali avazi, neki više i od njega samog.”