U svijetu je dominantna tema „Fake news“ dok mi živimo „Fake reality“ - šta je veća opasnost za ovdašnju javnost?

Fake (lažne) vijesti uglavnom su smještene u online medijima i na društvenim mrežama i ogromna su prijetnja lokalnom novinarstvu. S lakoćom prenose sve i svašta ne vodeći elementarnog računa o činjenicama, provjeri informacija i sličnim tričarijama. S druge strane, unutar tradicionalnih medija dominira politički kontrolisano novinarstvo koje izbjegavajući svaku temu koja bi mogla naštetiti partijama na vlasti stvara neku vrstu lažne stvarnosti (fake reality). Tako vam svaki lokalni problem izgleda kao uticaj više sile, a ne nešto za šta je odgovorna vlast koju mogu promijeniti građani.

Počelo je 1851.

Prva bh. novina, Bosanski prijatelj, u svom broju iz 1851. godine na cijeloj stranici krupnim slovima donosi uredničku posvetu glasovitom Omer-paši Latasu. Poslat od turskog sultana da uspostavi mir i red u najzapadnijoj pokrajini Osmanskog carstva, Omer-paša Latas, neka vrsta visokog predstavnika za BiH iz sredine 19. vijeka, obavio je zadatak ognjem i mačem. Iako mu je prvi urednik prve bh. novine najljubaznije posvetio cijeli broj časopisa, to nije spriječilo Latasa da fra Ivana Jukića, tog prvog urednika, ne pošalje u progon iz koga se taj nikad nije vratio. Fra Jukić je nekoliko godina kasnije umro i sahranjen je izvan BiH.

Kako u početku tako i danas, izuzev nekoliko kratkih vremenskih intervala, bosanskohercegovački mediji uglavnom su pod kontrolom vlasti. Koliko 1851. godine, kada je postojala samo jedna novina, toliko i danas kada medija ima na stotine, to je njihov dominantni problem.

Današnja medijska slika u BiH ima jednu značajnu specifičnost. Moguće je da smo svjetski rekorderi po broju javnih medija. Iako se u javnosti najčešće govori o tri javna televizijska emitera koji pokrivaju entitete i državu – Televizija BiH, Federalna TV i Televizija Republike Srpske – istina je da su od 41 televizije, njih 12, gotovo jedna trećina, javne. U pitanju su gradske i kantonalne TV stanice potpuno pod finansijskom kontrolom lokalnih vlada. Od 145 radio stanica, njih 60 su javne. Dakle, više od 40 odsto. Radi se o desetinama opštinskih, gradskih i kantonalnih radio stanica čiji su postojanje i rad osigurani sredstvima iz budžeta lokalne uprave. Ne postoji ni gram sumnje da je svakodnevni rad tih medija pod jakom kontrolom vladajućih struktura. One se prilikom svake promjene vlasti prvo pobrinu o imenovanjima novih urednika, direktora i članova nadzornih tijela.

Sadržaj informativnog programa tih medija najčešće je paradan, nekonfliktan i bez ikakvih istraživačkih priča. On je u potpunosti okrenut političkim strankama a vrlo malo javnosti koja ih zapravo i plaća. Iako se ovdašnji građani suočavaju sa brojnim problemima loše uprave od drastičnog nedostatka vode, teškog položaja penzionera, nezaposlenosti mladih, katastrofalnog javnog prevoza do opasnog zagađenja cijelih regija to u javnim medijima nije ključna tema. Te se teme najčešće tretiraju kao neki daleki problem sa percepcijom da je krivica svugdje raspoređena osim unutar lokalne vlasti.

Posebna su priča velike javne radiotelevizije. Ona iz Banjaluke se informativno pretvorila u otvorenog promotera predsjednika Milorada Dodika i njegove stranke. Iako su svi pokazatelji u Republici Srpskoj, od ekonomskih, finasijskih i demografskih, katastrofalni, to se ne vidi u Dnevniku u pola osam. Lokalni je vic da se prvo vidi Dodik pa onda urednik vijesti. I druge dvije javne televizije - Federalna i BHT - nisu imune na direktni politički uticaj. Posljednja priča o otkazivanju pa emitovanju, očigledno više puta snimanog i montiranog razgovora sa Sebijom Izetbegović, direktoricom Kliničkog centra u Sarajevu (suprugom člana Predsjedništva BiH i lidera vodeće bošnjačke partije) upravo pokazuju šta sve mediji čine da zarade političku podršku.

Apel Upravnog odbora BHT-a da se pitanje intervjua zanemari kao nebitno, a sva pažnja javnosti usmjeri ka održavanju javne televizije, podsjetilo me na veliku raspravu s početka rata, 1992. godine. Suočeni sa kolapsom civilne vlasti i ruiniranjem institucija većina političara je tvrdila da je sada prioritet vođenje rata a demokratija će doći na red „kad zaustavimo agresiju“. Malo ih je bilo (kao recimo profesor Zdravko Grebo) koji su insistirali da je pitanje demokratije uvijek prioritet jer će nam se zaboravljanje tih principa obiti o glavu.

Od Orsona do Facebooka

Kao što je poznato prva svjetski poznata „fake news story“ bila je emisija Orsona Wellesa „Rat svjetova“ koja je prije gotovo 80 godina uzbudila Ameriku (30. oktobar 1938.) i napravila paniku i haos u gradovima te zemlje. (Posljednjih godina pojavile su se knjige koje demantuju šire razmjere panike). Roman o invaziji Marsovaca na Zemlju dvadesettrogodišnji autor dramatizirao je kao emisiju uživo. Nakon Orsona Wellesa bilo je dosta sličnih pokušaja širom svijeta koji su izazivali sličan, ali ne toliko “razoran” efekat. I u BiH je bilo nekoliko uspješnih pokušaja “alarmiranja” javnosti - posljednji put marta 2000. U jednoj radio drami dramatizovano je pucanje hidrocentrale i najava potapanja jednog grada na sjeveru BiH (Lukavac). Prema navodima medija panika je bila ogromna, učenici su puštani iz škola, radnici iz tvornica, neki su čak lomili noge iskačući kroz prozore.

Ono što danas imamo u BiH jeste nešto drugačije i mnogo opasnije. Veliki broj lažnih news portala bez ikakvih podataka o vlasniku, uredniku ili mogućnosti kontakta. Oni sa lakoćom plasiraju izmišljene priče, ogrnute prividnom novinarskom formom, koje se onda poput požara šire beskrajem društvenih mreža.

Prije skoro osamdeset godina jedan je talentovani dvadesettrogodišnjak uspaničio javnost ali to je bio odraz pojedinačne drskosti unutar društva koje se tek suočavalo sa izazovima medija.

Danas kada su medijske manipulacije pravilo a ne izuzetak, čvrsto utemeljene u političke sisteme koji to gorljivo potpiruju, sjećanje na svijet šokiran radio dramom može samo izazvati nostalgičan osmijeh.

Fake news ne izazivaju paniku. Oni tiho podrivaju javno mnijenje u mjeri da skoro gubite sposobnost pravljenja razlike između onog što vidite svojim očima i onog što vam stiže posredovano društvenim mrežama.

Šta je opasnije?

I tako dolazimo do pitanja iz uvoda. Da li su za ovdašnju javnost opasnije fake news anonimnih portala ili fake reality iz medija koje finansiramo.

U svijetu je dominantna tema Fake news posebno u kontekstu zapadnih optužbi za rusko uplitanje u izbore u brojnim zemaljama, hakiranje određenih medija ubacivanjem lažnih priča koje idu čak do podrivanja demokratskih institucija. Oni su suočeni sa inteligentnim i sofisticiranim načinom uticaja na percepciju javnosti.

Kod nas su, barem do sada, lažne online vijesti uglavnom amaterski uradci čiji je cilj dobiti publiku pod svaku cijenu. Mnogo je ozbiljniji slučaj medija koje plaćamo, koji nam javljaju da živimo u savršenom svijetu iako sve oko nas vrišti od nezadovoljstva.

Početkom novembra u Sarajevu je održana konferencija Aspen Instituta posvećena temama populizma i nacionalizna na Zapodnom Balkanu i šire. Učestvujući u diskusijama, direktor Media centra, Boro Kontić, govorio je o temi “Fake news u medijima”. Tekst koji ste pročitali je sažetak iz njegovog učešća na konferenciji.