Tekst Bore Kontića objavljen u Izvještaju o negiranju genocida u Srebrenici za 2026. godinu

foto: Pexels

U jednoj od boljih knjiga koje istražuju slučajeve borbe za istinu u društvima koja su prošla kroz ratove i zločine, autorica Priscilla B. Hayner se prisjeća jednog razgovora, vođenog 10. decembra 1996. u Buenos Airesu. Intervju sa Horaciom Verbitskym, argentinskim novinarom koji, zapravo, nju pita: „Zašto otvarati rane koje su zarasle“? I sam odgovara: „Zato što su loše zarasle. Najprije morate da izliječite infekciju, inače će se rane ponovo otvoriti“.

Verbitsky, smatra Hayner, tako sažima središnje načelo onih koji insistiraju na potrebi otkrivanja istine. On je svojim tekstovima ponovo podsjetio javnost u Argentini koliko je mnogo toga u njenoj teškoj prošlosti neriješeno – i emotivno i činjenično. Između ostalog, objavljivanjem svjedočenja Francisca Scilinga, jednog mornaričkog oficira, Verbitsky je prvi razotkrio da su politički zatvorenici u Argentini ubijani i tako što su ih žive bacali iz aviona u more.

Ovo je samo jedan od desetine primjera iz knjige Neizrecive istine: Suočavanje sa državnim terorom i zvjerstvima (Unspeakable Truths: Confronting State Terror and Atrocity), koji govore o teškim, mukotrpnim suočavanjima sa prošlošću kroz koja prolaze društva i zajednice u svojoj historiji.

Ovog sam se podsjetio čitajući ovogodišnji monitoring negiranja genocida nad Bošnjacima.

Volio bih da se varam, ali sa priličnom sigurnošću mogu predvidjeti da će ovi izvještaji i narednih godina pokazivati slične trendove – nastavak negiranja genocida i medijsku relativizaciju zločina. S jedne strane to je poznato i kao teorijski obrazac da je završna postratna faza – poricanje i relativiziranje zločina i genocida, a s druge strane imamo društva u Srbiji i Republici Srpskoj koja ne mogu ili ne žele da se suoče sa ratnim zločinima svojih pojedinaca koji su pravosnažno presuđeni.

Očigledno je da bi to suočavanje s prošlošću otvorilo takve društvene procese da je pitanje kako bi njihova armirana vlast opstala. Do sada su političari jedva izgovarali i ono licemjerno – Izvinite. I tu Srbija nije usamljena. I veće zemlje su „zaboravljale” svoje zločine i amnestirale zločince. To je više pravilo nego izuzetak. Možda je primjer Njemačke drugačiji? Ta se zemlja nakon poslijeratnih godina šutnje, ipak 1960-ih hrabro suočila sa vlastitim nacizmom. Ono klečanje kancelara Zapadne Njemačke Willyja Brandta, decembra 1970. pred spomenikom u Varšavskom getu došlo je kao prirodna gesta, ali tek nakon višegodišnje borbe jednog društva da nadvlada vlastito zlo. Ili kako je Brandt tada rekao: „Učinio sam to što ljudi inače rade kada jezik zakaže”.

Vratimo se nama i podsjetimo na jedan od problema naše šutnje. Nove generacije. Već sada imate generacije za koje su ratna zbivanja uopšte – da ne govorimo o pojedinačnim zločinima od Srebrenice, Prijedora do Sarajeva, Vukovara ili Dubrovnika – nepoznanice ili efemerije.

Svojedobno sam u jednom intervjuu upitan za komentar o „rečenici koja izaziva bijes kako kod političara tako i običnih ljudi, Srba, da je entitet RS nastao na temeljima zločina i genocida“.

Pokušao sam izvan emotivnog svesti pitanje na činjenice. 12. maja 1992, dakle na početku rata u Bosni i Hercegovini, Skupština Republike Srpske usvojila je „strateške ciljeve” srpskog naroda u BiH. Skupština kojom je predsjedavao Momčilo Krajišnik, a među članovima bio i Milorad Dodik, usvojila je ciljeve koji su od Srba zahtijevali: državno razgraničenje od Hrvata i Muslimana, koridor između Semberije i Krajine, eliminisanje Drine kao granice između srpskih država, uspostava granica na rijekama Uni i Neretvi, podjelu Sarajeva na srpski i muslimanski dio…

Ako ove ciljeve uporedite sa podacima o stanovništvu iz popisa 1991, evo vam mogućeg zaključka. Sarajevo je imalo oko pola miliona stanovnika, a u njemu Muslimana gotovo 44 posto, Srba oko 31, Hrvata nešto više od 17, Jugoslovena gotovo šest i ostalih 2,39 posto. Gradovi duž rijeke Drine: Bijeljina – Srba 59, a Muslimana 31 posto; Zvornik – Muslimana 59, a Srba 38 posto; Višegrad – Muslimana 64, a Srba 32 posto; Srebrenica – Muslimana 75, a Srba 23 posto; Goražde – Muslimana 70, a Srba 26 posto; Foča – Muslimana gotovo 52, a Srba nešto više od 45 posto. Itd, itd.

Kako se ovo moglo drugačije „razgraničiti ili eliminisati” nego zločinom i genocidom, odgovorio sam u novinskom razgovoru.

Upravo u ovom carstvu činjenica vidim mogući način borbe za istinu o prošlosti. Žrtve i njihova udruženja ne mogu promijeniti vlast u Srbiji ili Republici Srpskoj. Ono što mogu i moraju jeste istrajavati u borbi za pravdu, sistematski izučavati prošlost, praviti arhive, dokumentovati svaki zločin tako da niko sutra neće moći kazati – nisam znao.

Ili se neće začuditi nad pitanjem: zašto se otvaraju stare rane? 

(Tekst je objavljen kao zaključak Izvještaja o negiranju genocida u Srebrenici za 2026. godinu.)

___