Počelo je Evropsko prvenstvo u fudbalu. Medijski događaj koji obično zasjeni sve.

foto: liondartois/wikimedia

Davno sam razgovarao sa profesorom Zdravkom Grebom o njegovoj omiljenoj temi – studentski bunt 1968. O revoluciji, promjenama, hrabrosti, iluzijama. U jednom trenutku iz sjećanja naglo se premetnuo u upitnik: Gdje si ti bio tada?

Objasnio sam mu da sam bio tipični 13- godišnjak. Čitao novine od sredine. Od sporta. Taman sam završio sedmi razred osnovne škole Miljenko Cvitković i sav moj horizont bila je Italija. Evropsko prvenstvo u fudbalu, 1968. godine. Zapravo, to se tada zvalo - Kup nacija. Treći po redu, od 5. do 10. juna.

Nekih mjesec prije toga Jugoslavija je u četvrtfinalu pobijedila Francusku. Čak sa 5:1 (u prvoj utakmici 1:1) i tako se planirala na finalni turnir. Zajedno sa Engleskom, Italijom i Sovjetskim savezom.

Tu sam utakmicu zapamtio po nekoliko nevjerovatnih Osimovih driblinga (na snimku se vidi samo djelić jednog), prodorima Petkovića, uvijek odličnom Džajiću i dva gola Musemića.

Jugoslavija je ušla u finale tog šampionata pobjedom nad svjetskim prvakom Engleskom (Svjetsko prvenstvo 1966). To je bilo toliko senzacionalno da je, koliko se sjećam, po prvi put fudbalska vijest stigla na naslovnu stranu naših novina. Na naslovnici je bio fudbal ali je zato sa istog mjesta izostala vijest da su u to vrijeme trajali masovni studentski protesti (Studentska gibanja 1968.) koji su, kasnije se ispostavilo, dramatično uticali na naše živote.

U finalu ćemo izgubiti titulu u ponovljenoj utakmici sa Italijom, svi će zapamtiti švicarskog sudiju Dinsta (po lošem, naravno) i tako će fudbalska sjećanja, kao i uvijek, nadmašiti sve. Kao što neki 13-godišnjak u Hrvatskoj danas pravi svoj raspored prenosa utakmica i ne zna, niti ima u primisli da hrvatsko društvo drma najveća politička kriza u posljednjih dvadeset godina.

Poznata je ona priča o špansko/francuskom književniku Jorgeu Semprunu koji je 1950-tih živio kao ilegalac usred Frankove Španije. Primoran da dobar dio dana provodi u kafanama, odmah je shvatio da će prije biti uhvaćen jer nema pojma o fudbalu, što je bila glavna tema u madridskom Cafe Igles, nego zato što je komunista. Tako je potpuna fudbalska neznalica postao znalac jer mu je od toga ovisio život. Semprun je do kraja života ostao posvećenik fudbala.

No, sve je to sitnica prema događajima iz juna 1969., utakmicama između Hondurasa i Salvadora nakon kojih je došlo do rata između te dvije zemlje. Trajao je sto sati, a bilans: šest hiljada mrtvih i petnaest hiljada ranjenih. Pedeset hiljada ljudi je ostalo bez krova nad glavom i zemlje. Priča o tome toliko je puna bizarnih podataka da vam se u jednom trenutku učini da sve to ne može biti istina. U isto to vrijeme spremao se Apolo 11 da spusti prve ljude na Mjesec tako da opravdano možete lamentirati kako najveći dio sredovječnih ljudi iz srednje Amerike pojma nema o čovjekovom prvom koraku po Mjesecu.

O Latinskoj Americi i fudbalu postoji toliko priča, vjerovatno volumena Britanike. Meni je najupečatljivija ona iz Meksika 1970-e. Nakon što su pobijedili Belgiju 1:0, pijan od sreće Augusto Mariaga, načelnik zatvora za osuđene na doživotnu robiju u državi Guerero, oslobodio je sve zatvorenike, 142 najopasnija prestupnika. Još je luđi kraj ove storije. Sud je šefa zatvora oslobodio krivice jer je djelovao u patriotskom ushićenju.

Eto tako, počinje 15. Evropsko prvenstvo u fudbalu. U Francuskoj, zemlji u kojoj još nije ukinuto vanredno stanje nakon što je 130 ljudi ubijeno u terorističkom napadu prije više od pola godine. Svaku utakmicu, kažu, obezbjeđivaće 900 agenata a ukupno je angažovano 100 hiljada čuvara.

Sve je to sitnica prema događaju koji će nas okupirati narednih mjesec – kako bismo saznali sve rezultate i propustili sve ono što će nam kasnije u životu biti važnije.