Aljkavi nadzor štampe iz 1929. godine Marku Markoviću je postao vrijedan dokument kulturne i medijske historije Sarajeva

foto: Pixabay / Ilustracija

Ono što je prijelomne 1929. godine nastalo kao instrument državne kontrole, a riječ je o jednom policijsko-špijunskom dokumentu na koji je svojevremeno, u svojim „Zabilješkama i sjećanjima“, na stranicama Oslobođenja, ukazao kulturni historičar, književnik, publicist, prevoditelj i novinar Marko Marković, postalo je dragocjen dokument kulturne i medijske historije – upravo zahvaljujući vlastitoj birokratskoj ispraznosti.

Podaci koje je o sarajevskim listovima, po nalogu službenog Beograda i nakon što je kralj Aleksandar uveo diktaturu (poznatiju kao šestojanuarska, po datumu uvođenja), prikupila tamošnja policija „nisu bili ni potpuni, ni tačni“, kako je napisao Marković, a karakteristike listova su se „ponavljale dok nisu izgubile svaki smisao“. Autor je tim usputnim osvrtom ukazao na apsurd policijskog nadzora nad štampom nakon uspostavljanja šestojanuarske diktature, odnosno svu besmislenost sistema koji je sve bilježio, a malo šta razumio. Na kraju, policijski aparat Kraljevine Jugoslavije proizveo je savršenu sliku vlastite aljkavosti, ali i jalovosti te stvorio birokratski popis sarajevskih novina koji je i Markoviću, i njegovim savremenicima te 1961. godine (kad je i objavljen u trodijelnom feljtonu „Sarajevska štampa prije 32 godine“), zapravo postao dragocjen izvor i vrijedio je tada, kao što vrijedi i danas, više historiji nego nekadašnjoj kraljevoj vlasti.

Podsjećajući kako je godine 1929, šest mjeseci poslije šestojanuarskog udara, zatražilo Ministarstvo unutrašnjih poslova od Velikog župana Sarajevske oblasti, a ovaj od Policijske direkcije za Bosnu i Hercegovinu, „spisak listova koji izlaze u području grada Sarajeva sa svima podacima“, Marković prenosi popis 30-ak listova, s imenima njihovih izdavača, urednika, saradnika…

„Ovo 'sa svima podacima' trebalo bi u prilikama i uslovima u kojima su traženi da znači da je policija raznim kanalima, putevima i sredstvima saznavala povjerljive i tajne podatke koje inače – osim redakcije i ljudi koji se spominju – ne zna niko, pa sad o njima obavještava svoje pretpostavljene koji vladaju ili vlast predstavljaju u iznimnim prilikama, van ustava, parlamenta i zakona o osnovnim građanskim pravima“, piše Marković.

„Ti podaci, međutim, nisu bili ni potpuni, ni tačni, a najmanje su saopštavali, odnosno uopšte nisu saopštavali upravo ono što je vlastodršce interesovalo i što ih je moralo da interesuje. To bjelodano potvrđuje karakteristike listova i lica koje se u 2-3 klišeja neprestano ponavljaju od jednog do drugog lista, od ove do one redakcije, od novinara do novinara – da na kraju izgube svaki smisao“.

Cenzura ostavljala bijeli prostor u novinama

Iako je riječ o digresiji, o kojoj Marković ne piše u svom feljtonu, kao potvrda spomenute aljkavosti može poslužiti i dopis koji, pet dana nakon uspostavljanja diktature, Policijskoj direkciji u Sarajevu šalje Državno odvjetništvo.

„Čast mi je naslov upozoriti, da u slučaju zabrane rasturanja i prodavanja novina, ne smije drugo izdanje izaći sa bijelim prostorom na kojemu su ranije bili štampani zaplijenjeni članci ili odlomci“, navedeno je u dopisu čiju presliku posjeduje Mediacentar Sarajevo.

„Drugo izdanje mora da izgleda tako, da se ne vidi, da je prvo bilo zabranjeno ili u njemu bilo štogod zaplijenjeno“, piše državni odvjetnik pozivajući policiju da o tome obavijesti sve redakcije i štamparije „radi znanja i ravnanja“.

Na kraju, kao zanimljivost, Policijska direkcija za Bosnu i Hercegovinu ovaj je dopis proslijedila „na znanje“ i redakciji časopisa Pregled, kojeg je u to doba, zajedno s Jakšom Kušanom, uređivao upravo Marko Marković.

Spisak koristan samo historiji

Marković u svom tekstu dalje prenosi zapažanja policijskih službenika: „politički se nije isticao“, „političko obilježje neopredijeljen“, „politički se nijesu angažovali“. Ili prenosi kako su u bilješkama pisali policajci da list ili redakcija „nema nikakvih prikrivenih ciljeva“, „nije se moglo primijetiti da ima prikrivene ciljeve“, odnosno da se u redakciji ili administraciji „ne održavaju nikakova predavanja, konferencije ili sastanci“, odnosno da „nije primijećeno da održavaju kakove tajne političke sastanke u redakcionim prostorijama“.

Dajući podatke o urednicima i saradnicima, novinarima i književnicima, ali i osnovnim karakteristikama, Policijska direkcija za Bosnu i Hercegovinu je konkretno iznijela, nastavlja Marković, „samo da je ovaj ili onaj 'politički opredijeljen bio kao pristaša', na primjer, HSS, SDS, NRS i sl., što je i inače bilo poznato svakome ko je to htio da zna“.

Prema spisku, „otkucanom na mašinu na 17 strana“, u Sarajevu je, godine 1929, izlazilo 30-ak listova, pa ih Marković, pozivajući se na kraljevu policiju, taksativno navodi (sa svim gore navedenim osnovnim podacima): Jugoslavenski list, Večernja pošta, Bosanska pošta, Glas slobode, Jevrejski glas, Narodno jedinstvo, Južni loid, Katolički tjednik, Novo vrijeme, Glas Bosne, Jugoslovenska pošta, Male novine, Gajret, Novi behar, Glasnik umirovljenika, Pregled, Dobra djeca, Novi čovjek, Glasnik društva Prosvjete, Glasnik Ljekarske komore, Bosanski šumar, Zadružni glasnik, Napredak, Glasnik sv. Ante, Vrhbosna, Mlada Bosna, Snaga, Naše ljepote, Mlađan, Artiljerijski glasnik, Vestnik vodnih znanij, Franjevački vjesnik. (Neke od ovih novina čuva i Digitalni arhiv Infobiro.)

Navode se i tri lista koja su prestala izlaziti nakon 6. januara 1929. godine, ali iz različitih razloga. Dok je Nova žena prestala izlaziti „zbog slabog prosperiteta“, a Radnički pokret „radi vrlo slabe prođe“, zanimljivo je obrazloženje za prestanak izlaženja Pravde. Uz napomenu kako je te novine izdavala Jugoslovenska muslimanska organizacija i da ga je „čitala uglavnom muslimanska publika svih slojeva“, navedeno je kako je „ovaj list prestao izlaziti iz razloga toga što je 6. januara ukinuta politika, a ista je bila ovome listu cilj“.

„Komentar ovom spisku i obavještenjima u njemu očevidno nije potreban. Pažljiv čitalac će i sam lako ocijeniti njihovu stvarnu vrijednost“, napisao je Marković. „U istinu, ako je iko imao koristi od ovog spiska i obavještenja u njemu, imala ga je, odnosno ima je danas – istorija naše štampe, dakle naša kulturna istorija, jer nam je – ako ništa više – iz jednog dramatičnog vremena, i na jednom mjestu, ostao zabilježen popis listova i časopisa, imena njihovih urednika i ponekog saradnika, i ostao nam je zabilježen, mada šturo (i nepismeno), i poneki podatak. A i to nam je, ili nam može biti, i te kako od koristi“.

Novinar, dramaturg, esejist, književnik

Treći nastavak feljtona „Sarajevska štampa prije 32 godine“ objavljen je 6. augusta 1961. godine, a autor Marko Marković preminuo je šest dana poslije.

Rođen u Zvorniku 1896. godine, Marković je po izbijanju Prvog svjetskog rata mobiliziran u austrougarsku vojsku te poslan na front u Galiciju. No 1916. godine prebjegao je u Rusiju, a potom se priključio srpskoj vojsci kao dobrovoljac da bi učestvovao u proboju Solunskog fronta te kasnijem oslobađanju Srbije.

Po završetku rata postaje novinar u Sarajevu, te počinje objavljivati svoje radove u Glasu naroda i Novoj otadžbini, prijevodi sa ruskog jezika objavljeni su mu u 10-ak tadašnjih novina, a do kraja '20-ih godina prošlog stoljeća, o čemu su bilješku napravili i kraljevi policajci, pisao je i za Mladu Bosnu i uređivao spomenuti Pregled. No, mnogo značajniji je njegov kulturni rad, jer počinje pisati eseje i pripovijetke (objavio je dvije knjige pripovijedaka – Kriva Drina i Od sumraka do zore), te je angažiran i kao dramaturg u Narodnom pozorištu u Sarajevu tokom mandata Branislava Nušića, slavnog književnika kojem je jedno vrijeme bio i najbliži pomoćnik. Istinski je bio posvećen teatru i njegovoj historiji u Bosni i Hercegovini, ali i književnosti, književnoj kritici i historiji. Posebnu pažnju posvetio je i novinarstvu, te izdavačkoj i knjižarskoj djelatnosti.

O njemu su biranim riječima govorili i pisali Meša Selimović i Ivo Andrić, a autor slavne knjige Na Drini ćuprija napisao ja autoru Krive Drine upečatljivu posvetu: „Marku Markoviću, sa drugarskom porukom: 1) sve su Drine ovog sveta krive; 2) nikad se one neće moći svekolike ni potpuno ispraviti; 3) nikad ne smemo prestati da ih ispravljamo“.

Poslije Drugog svjetskog rata Marković je u Sarajevu radio kao direktor Privredne banke, direktor izdavačkog preduzeća „Svjetlost“, u kojem je pokrenuo biblioteku „Oslobodilački rat“ u kojoj je, pod njegovim uredništvom, objavljeno 12 knjiga memoara učesnika rata, te direktor drame Narodnog pozorišta Sarajevo. Poznat je i kao potpisnik „Novosadskog dogovora“ iz 1954. godine, dokumenta od 10 zaključaka o potrebi jedinstvenog pravopisa srpskohrvatskog jezika koji su sastavili tadašnji lingvisti i književnici Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Crne Gore.

Preminuo je na Palama, 12. augusta 1961. godine. Nažalost, nije dočekao da čestita svom prijatelju Andriću na Nobelovoj nagradi za književnost, koju je dobio 10. decembra iste godine.

___