Građani pristaju da ih država i velike korporacije svuda snimaju i prate, ali ako fotograf želi da ih fotografiše to već smatraju zadiranjem u ljudske slobode i demokratiju.

fotografije: Mladen Pikulić

Kada je fotografija izumljena niko je nije ozbiljno shvatao osim policije i umjetnika. Policajci su napokon našli svoj Corpus Delicti a umjetnici novo sredstvo za kreiranje. Kakvu god mi imali viziju o fotografiji ona ipak ima dva primarna svojsta: Ili je dokument ili je umjetnost, a može biti i oboje.

Man Ray, André Kertész ili Henri Cartier-Bresson nisu nikada imali problema da nešto ili nekoga fotografišu. Fotografija je bila dio naše planetarne kulture i gdje god bi fotograf izronio sa svojim fotoaparatom, masa je odmah spontano reagovala osmijehom : “Haj’me slikaj, fotograf!”, bila je njihova želja.

Društvene promjene se ne dešavaju preko noći. Postoji nešto što se zove evolucija a autor ovoga teksta je svjedok te evolucije od vremena kada je fotograf doživljavan kao počast u društvu do sadašnjeg vremena kada se sumnja da je fotograf prerušeni kriminalac, terorista, pedofil...

Početkom ovog vijeka masa kao da je navukla policijsku uniformu i pustila karakteristične brkove i na svaki pokušaj fotografisanja postavlja pitanje: “A zašto me fotografišeš?” Uljudno postavljanje pitanja je ubrzo preraslo u agresiju prema fotografu a svako ko fotografiše postao je “sumnjivo lice”.

Da krenemo kao i uvijek od dobrih starih vremena: 80-tih godina mogao sam u Sarajevu, Londonu ili Amsterdamu fotografisati bilo koga i u bilo kojoj poziciji. Ljudi se nisu osjećali ugroženim ako si ih fotografisao, obučene, nage ili u nekoj neprimjernoj situaciji. Legendarni Life magazine, koji je imao sedmični tiraž od 13.5 miliona primjeraka, bio je simbol tog nedužnog i slobodnog vremena fotografske ere. Simbolično, kada se Life ugasio, ugasila se, do tada opšteprihvaćena, sloboda fotografisanja.

Ali.

U svakom čovjeku čuči jedan mali policajac koji čeka svoj moment da uzvikne: “Aha, uhvatio sam te!” Pred sarajevsku Olimpijadu, vraćam se iz grada i prolazim pored studentskih domova prema redakciji Oslobođenja. Snijeg pada kao lud, na zadovoljstvo svih nas, i ja u hodu napravim nekoliko snimaka studentskog doma koji je trebao tada fungirati kao smještaj za sportaše. Nisam prošao niti 100 metara a već sam bio okružen trojicom ljudi koji su mi rekli da me direktor studentskog centra želi vidjeti. Hoćeš-nećeš moraš ili, drugim riječima, bivam “uhapšen” od strane uposlenika studentskog doma. Direktor doma me ispitivao punih pola sata zašto sam zgradu fotografisao, iako sam imao novinsku iskaznicu Oslobođenja.

Sa tim okusom “komunističkog režima” u sred rata preselim se u slobodnu Europu. Sredinom 90-tih godina Europa je bila puna medijskih priča o Stasi u Njemačkoj, Čaušeskom, Staljinu... Nisi mogao otvoriti niti jedan radio ili TV kanal a da nisu veličali slobodarsku Europu i pokazivali destruktivni komunistički istočnoevropski sistem pun neslobode i totalne kontrole građana od strane države i policije. Ja sam bio tada sretan da sam došao na pravo mjesto i u pravo vrijeme.

Ali.

Prvo su reagovali stranci. Kada je arapsku porodicu koja bezbrižno hoda Amsterdamom fotograf snimio i poslao fotografiju redakciji kao ilustraciju za tekst o uticaju Al Quaide u Holandiji, fotografske slobode su se počele rušiti kao kule od karata. U četvrtima gdje većinski žive stranci, hodati sa fotoaparatom je postalo opasnije nego otvoreno hodati sa kalašnjikovom. Reakciju stranaca na fotoaparat Europljani su prevodili kao njihovu nespremnost na slobodu medija i demokratiju.

Ali.

Marshall McLuhann je još 60-tih godina prošlog vijeka rekao da mi živimo u globalnom selu da bi tek internet od srednje građanske klase napravio “globalne seljake”. Internet je božanstvo koje uspostavlja nove društvene odnose.

Fotograf pedofil

Za jedan holandski magazin dobijem zadatak da snimim dvije učenice sa njihovim majkama. Roditelji pismeno pristanu da se fotografišu sa djecom u školskom dvorištu. U zakazano vrijeme krenem da fotografisem roditelje i djecu, na izdvojenom mjestu daleko od druge školske djece. Nakon nekoliko minuta, moje fotografisanje bude prekinuto od direktorice škole koja sva u šoku lamentira kako ja nemam pravo da fotografišem i da nemam njenu dozvolu, i da sumnja u moje dobre namjere…

Probam da objasnim direktorici da sam se već dogovorio sa roditeljima i da drugu djecu uopšte ne fotografisem, ali bez obzira na moje argumente budem “priveden” kod direktorice u kabinet na saslušanje... Histerični napad pomenute direktorice sam prekinuo tako što sam samovoljno napustio direktoricin kabinet uz njen vapaj: Pa, vi bježite, ne može to tako...

Fotograf terorista

Holandija je ravna upravo onako kao što pobornici novog pogleda propagiraju da je zemlja ravna ploča. Da bi napravio neki panoramski snimak moraš imati dron ili se popeti na najvišu zgradu u okruženju. Kako se ovo desilo davno dok je dron još bio u pelenama ja sam se odlučio da napravim panoramu Roterdama sa najviše zgrade u tom okruženju. Dobio sam pristanak firme koja koristi tu zgradu uz napomenu: Nadamo se da nećete koristiti fotografije u pogrešne svrhe?

Fotograf konjokradica

Nedavno, krenem biciklom da napravim uobičajeni krug u prirodi. Na jednoj livadi, konj sa neubičajenim povezom preko očiju, zalazak sunca, i naravno, ne mogu odoliti pejsažu. Stanem, uzmem iPhone i krenem fotografisati konja dok sunčevi zraci prelaze preko njegove glave. U sred ničega, izroni vlasnica kao u nekom filmu, uperi telefon u mene i počne vristati kako me ona snima na videu. Iako sam u šoku, pitam prisebno gospođu zašto to ona radi. Ona mi retorički odgovori: “A što ti snimaš mog konja? Ako bude ukraden da znaš da te imam na snimku”, veli nervozna vlasnica predivnog konja. Okrećem se oko sebe i sve mislim da je ovo ipak neka emisija skrivene kamere, ali ne, nije. Moje slobodno veče bude pokvareno osjećajem da sam ušao u nečiju filmoteku kao konjokradica.

Fotograf kriminalac

Upravo sada, u mjesecu maju, od projektanta u Haškoj mondenskoj četvrti dobijem zadatak da za njihovu knjigu napravim fotografije četvrti koju su oni projektovali. Pomislim ništa jednostavnije niti bezbjednije nije nego fotografisati kuće, srećom ne moram ljude, zbog novog zakona o autorskim pravima pomislim, pa da tražim njihovu dozvolu. Imam nalog projektnog biroa. Ništa jednostavnije i bezbjednije.

Ali.

Izvadim fotoaparat, ali kao da sam izvadio pištolj. Svakih stotinjak koraka, ljudi otvaraju prozore, izlaze iz kuća, a jedna gospođa mi je čak automobilom presjekla put, kao u američkim filmovima, otvorila prozor i sumnjičavo upitala: “Zašto fotografišete?” Kada sam joj objasnio svoje dobre namjere, odgovorila je da je u zadnjih mjesec dana u njihovoj ulici bilo pet provala kuća. Možda i ti radiš za njih, čitam između redova.

Druga gospođa mi je prišla i iako sam joj pokazao radni nalog projektanta, ljutito mi je zaprijetila da ce me prijaviti. Kome? Ne znam.

Fotograf nacionalista

Uzet ću samo primjer slobodnog Zapada. Kako sam došao do toga da prije 18 godina fotografišem crnu populaciju za magazin isključivo namijenjen samo za njih, ne mogu se sjetiti. Meni je to bilo normalno sve dok jednom jedan član black rock benda, nije upitao što su iz magazina poslali bas bijelog fotografa a ne crnog i šta ja kao bijelac hoću sa crncima? Takvu retoriku sam uglavnom vidio samo u američkim filmovima a sada se uvjerio da je i istinita. Tako se završila moja karijera kao fotografa black rock scene u Holandiji. Ironično magazin se zvao Pleasure, pa sam se ja bez zadovoljstva vratio u svoje bijelo stado.

Ali.

Čim progovorim, karakterističan akcent izda me odmah u prvoj riječi. “A odakle dolazite?” Znam tu retoriku još iz rata. Zbog akcenta me prošle godine direktor jedne firme optužio da sam mu možda, hipotetički dakle, ukrao novčanik i druge vrijednosti jer tako pišu novine o “NAMA”. Novinska vijest mu je bila argument da me optuži za lopova, dok je njegov novčanik uredno ležao na pisaćem stolu.

Fotograf separatista

Samo nekoliko mjeseci ranije, fotografisanje kongresa ili promocija bilo je jedino mjesto i situacija gdje je fotograf mogao nesmetano da fotografiše, a da ga niko ne optuži za bilo koju nemoralnu ili subverzivnu djelatnost.

Ali.

Novi zakon o autorskim pravima dao je za pravo svima da kažu fotografu NE. Fotografisati je postalo skoro nemoguće. Na konferenciji u Utrechtu organizator mi kaže da nekoliko ljudi iz prvog reda neće da se fotografiše. Da bih napravio iole suvislu fotografiju meni je samo preostalo da grupu ljudi iz prvog reda zamolim da se prebace u zadnji red. Nije mi prijatno separatisati ljude, po bilo kojoj osnovi. Cijelo vrijeme, držali smo jedni druge na oku, ja njih, da mi oni ne ulete u kadar, a oni mene, hoću li greškom uperiti objektiv prema njima.

Apsurdnost fotografisanja i ljudskih sloboda je beskonačna u očima “globalnih seljaka”. Građani pristaju da ih država i velike korporacije snimaju i prate svaki njihov korak na ulici, u samoposluzi, na fudbalskom stadionu, u bioskopu, u kafani, pa čak i u sauni i toaletu ali ako ti kao fotograf želiš njih fotografisati to već smatraju zadiranje u ljudske slobode i demokratiju.

 Za vrijeme velike izložbe o Islamu u Rotterdamu želio sam na izložbi nekoliko posjetilaca srednjoškolki Marokanki da fotografišem. Odmah su sve odrečno odbile da bi se u narednom trenutku one same fotografisale i postavile te fotografije na Facebook.

___