O filmu Vladimira Tomića, Flotel Europa, koji se prikazuje u Forum sekciji Berlinskog filmskog festivala.

FOTO: Fragment iz filma Flotel Europa

Film Vladimira Tomića, Flotel Europa, se prikazuje u Forum sekciji Berlinskog filmskog festivala. Na prvi pogled je ovo mala i intimna priča, Tomićev coming of age dokumentarac. No, sakriveno u formi, ali i temi, te sadržaju, ovaj film uspjeva da intimno i fenomenološko poimanje sjećanja prenese u kolektivno prepoznavanje i identifikaciju sa glavnim junakom, samim Tomićem.

Film je kompilativni dokumentarac, sastavljen od VHS materijala snimanog godinama na brodu Flotel Europa, usidrenom u centru Kopenhagena. Tu su 1992 smješteni bosanski prognanici koji će na palubi i u kabinama ljuljajućeg izbjegličkog centra provesti jedno duže vrijeme, neki čak i oko dvije godine. Svakodnevnicu na brodu je snimao izvjesni kamerman Meho, koji je skupa sa prijateljem kupio polovnu VHS kameru, imajući ambiciju da pokuša obuhvatiti sve što se tih godina dešavalo na brodu. Stotine sati je snimljeno, a Tomić i njegova filmska ekipa su digitalizirali jedan manji dio materijala, oko dvadesetak sati, koji su onda služili kao platforma za montažno eksperimentiranje. Montaža je u filmovima koji se koriste već snimljenim materijalom veoma bitan dio procesa, te se u stvari u montažerskim rukama djelo i stvara.

Tomić je kao montažera izabrao srbijanskog reditelja Srđana Keču, koji je prije par godina napravio jedan od bitnijih postjugoslovenskih dokumentaraca, Pismo Tati. Keča je sklapajući Tomićev voice over sa materijalom uspio da stvori jednu cjelinu koja često balansira između sudara slike i glasa ali i ilustrativne montaže, gdje slike potkrepljuju Tomićeva razmišljanja o prošlosti. Koliko god heterogen filmski materijal bio, Flotel Europa uspjeva biti koherentan u konstruiranju Tomićeve slike prošlosti. Tomić je naš vodič koji kroz komentare reminiscira svoje osjećaje stare dvadeset godina. Komentari bi možda nekad mogli biti sažetiji, minimalističkiji, međutim ovo je Tomićeva slika prošlosti i sadašnjosti, te je naravno i njegov izbor monologa sasvim u skladu sa intimom filma.

FOTO: Vladimir Tomić

Individualizacija medijskog sjećanja

Medijska sjećanja su uglavnom konstruisana oko velikih događaja – Titanic, slijetanje na Mjesec, atentat na JFK-a, 11. septembar itd. Ono što Flotel Europa uspijeva je individualizirati medijsko sjećanje ali na način koji će biti prepoznatljiv i kolektivu koji će film pogledati. Ono što je naravno interesantno je da postoji jedno određeno prepoznavanje sa memorijama. Ono se sastoji, možda ne toliko u samom sadržaju, koliko u formi i izgledu slika. Rat u Bosni i izbjeglištvo je medijski memorisano, kodirano, VHS snimcima. Jake boje 80-tih su se nevidljivo pretvorile u izblijedjele, i prljavo maglovite u snimcima Bosanskog rata i poraća. Slike iz drugih ratova su crno bijele, estetizirane, umjetničke. Ili snimane na 8 i 16 milimetara, mekane, utrnutih boja.

Naše slike paljenja starobosanskih kuća u centru Jajca imaju iste boje kao kućni snimci koji bilježe oca familije kad se oklizne ili mačku koja skače na malu bebu. Sveprisutnost kućnih kamera u ratu je slikama dalo brzinu televizijske svjetlosti. Pokretne zabilješke su imale mogućnost obilaska svijeta za osamdeset sekundi. Danas su svjetska kurioza, fusnota u tuđim životima i slika paralelnih svijetova kojima smo omeđeni. Prošlost traje dokle god je s nama. A s nama je dokle god imamo mogućnosti da je posmatramo i vrtimo pokretne slike.

Zahvaljujući Tomiću, ponovo sam počeo gledati rat. Vrtim ga na tabletu između palca i kažiprsta. Okrenem na različite strane, ubrzavam neke slike a neke vraćam po devet puta. Kontrolišem ga na taj način. Biram šta da gledam, mladog Denisa Latina kako proglašava pad Jajca i najavljuje reportažu Smiljka Šagolja sa Kupresa. Najveća laž koju smo stvorili da bi mogli spoznati same sebe je da živimo u hronološki poredanim pričama koje nas dovode do baš ovog trenutka. Fragmenti sjećanja ne dozvoljavaju banalizaciju koju bi jednostavna dramaturgija mogla ukomponovati u "priču" o nečemu, bilo čemu. Jer priče imaju krajeve, a haotični fragmenti zamršenih dijaloga između svake individue i kolektiva koji ju okružuje nemaju završetka.