Dodik je više puta izjavljivao da se planira atentat na njega, ali bez ikakvih dokaza.

Foto: Screenshot/YouTube

Predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, u porodičnoj kući u Laktašima započinje još jedan radni dan. Priprema se za odlazak u zgradu Vlade, ali pri vezivanju cipela nailazi na izazov – zadihan zbog viška kilograma, uzima trenutak da dođe do daha. Na izlazu, uobičajeni oproštaj sa suprugom Snježanom prekida riječima: “Danas ćemo opet da govorimo o planiranom atentatu na mene, mediji će to odmah da prenesu. Pa da ne brineš kada to čuješ na vijestima.” Zabrinuta, Snježana pita: “Pa je l’ istina?” Dodik, s blagom dozom zbunjenosti, uzvraća: “Pa naravno da nije.”

Ovako možda počinje dan političara koji planira da spinovanjem utiče na javnost i koristi poslušne medije za postizanje političkih i drugih ciljeva. Tako su možda počinjali i dani u kojima je Milorad Dodik novinarima govorio da je planiran atentat na njega, što su mediji prenosili bez propitivanja.

Atentati na Dodika: Mnogo najava, bez osuđenih

Tokom političke karijere predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika, više puta su u javnosti iznesene tvrdnje o pripremama atentata na njega. Ipak, uprkos ozbiljnosti optužbi, do danas nije zabilježeno da je iko osuđen za pokušaj ili pripremu njegovog ubistva.

Posljednja tvrdnja o atentatu izrečena je u junu ove godine tokom Dodikovih obraćanja novinarima. Predsjednik RS je 22. juna novinarima rekao da je dobio podatak od MUP-a RS-a i MUP-a Srbije da je njegova glava ucijenjena za milion eura i da jedna grupa iz Konjica planira atentat na njega. Isto je ponovio i 23. juna tokom obraćanja novinarima u Vladi RS-a, kada je izjavio da je određena osoba u Konjicu obezbijedila podršku od milion eura i angažovala pucače iz Novog Pazara i “neke iz Bosne i Hercegovine, Bošnjake, Muslimane, interesantna kriminalna lica”, koji su imali obavezu da atentat na njega izvrše na prostoru Srbije. Naveo je da zna identitet tih biznismena koji su obezbijedili finansijsku podršku, ali da će njihova imena javnosti naknadno saopštiti nadležna služba. Prema Dodikovim riječima, dvojica atentatora su uhapšena – jedan se nalazi u zatvoru u Srbiji, drugi u Rijeci.

Početkom februara 2024. godine Sanja Vulić, šefica Kluba zastupnika SNSD-a u Zastupničkom domu Parlamenta BiH, rekla je za RTRS, a prenio je Dnevni list, da postoje određene informacije koje dolaze iz kruga Ambasade SAD-a u BiH, da se sprema atentat na predsjednika RS-a Milorada Dodika, i to u Sarajevu. Indicija da se priprema atentat, prema riječima Vulić, bila su posječena stabla kod Suda BiH, u koji je Dodik dolazio na suđenje. Stabla su, tvrdila je Vulić, posječena za snajperski pogled.

Slične tvrdnje iznošene su i ranijih godina

Tvrdnje o navodnim planiranim atentatima na Milorada Dodika iznošene su i ranije. Nezavisne novine su, naprimjer, sredinom maja 2006. objavile da je tadašnji predsjednik Vlade RS-a Milorad Dodik izjavio da su ga prije nekoliko sedmica SIPA i OBA pismeno obavijestile o postojanju plana za njegovu likvidaciju. Objasnile su, na osnovu pouzdanih izvora iz MUP-a Srbije, da je Bezbjednosno-informativna agencija Srbije presrela telefonski razgovor na osnovu kojeg je došla do saznanja o pripremi atentata i da je baza te grupe u Trnu kod Laktaša. Dnevni avaz je isti dan prenio da je Dodik zvanično potvrdio da ga je na prijetnje i mogućnost pokušaja ubistva upozorio ministar unutrašnjih poslova Srbije Dragan Jočić.

Nezavisne novine, 16.5.2006.

U decembru iste godine mediji su prenijeli da sve nadležne agencije u BiH provjeravaju tvrdnje o prijetnjama po Dodikov život. Ovog puta informaciju je navodno dostavio MUP Kantona Sarajevo. Kao mogući izvršilac pominjao se Sretko Kalinić, član Zemunskog klana, a navodni motiv bio je Dodikov uticaj u sprječavanju pranja novca iz Crne Gore na teritoriji Republike Srpske. Među navodnim naručiocima atentata spominjana su imena tadašnjeg predsjednika Skupštine Crne Gore Ranka Krivokapića, Svetozara Marovića, Žarka Radulovića, porodice Mićunović, Armina Osmanagića Mušete, kao i izvjesnog ruskog biznismena pod nadimkom “Beli Medved”. Uprkos brojnim istragama i javnim upozorenjima, ni u jednom od slučajeva nije poznato da je neko procesuiran po ovim osnovama.

Nezavisne novine, 23.12.2006.

Šta je bila uloga medija?

Radeći serijal o novinarima koji su svjedočili pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, uposlenici i oni koje je Mediacentar angažovao intervjuisali su četrnaest novinara. Među tridesetak pitanja koja su im bila postavljena bilo je i ono: “Šta biste Vi kao iskusan novinar ili novinarka savjetovali svojim mlađim kolegama ili kolegicama?” U većini slučajeva, odgovor novinara i novinarki poput Eda Vulliamyja, Jeremyja Bowena i Florance Hartmann bio je da mladi novinari treba da budu radoznali. Praksa pokazuje da su karakteristike kvalitetnog i dobrog novinara radoznalost, informiranost i želja da se osvijetle tamni kutci onoga što se dešava pred nama. U intervjuu za Mediacentar, Jeremy Bowen je na pitanje o ratu u BiH odgovorio: “Rat bi se odvijao s nama ili bez nas, ali bilo je važno da neko može osvijetliti tamne kutke. Čvrsto sam vjerovao – to je bio moj posao.”

U slučajevima “atentata”, pored copy-paste novinarstva, malo se šta drugo uradilo. U posljednjim izjavama Milorada Dodika o atentatu toliko je nepoznanica da naprosto nije jasno kako novinari već na press-konferenciji nisu reagovali i zašto urednici, dan poslije, nisu krenuli tragom onoga što je Dodik iznio na toj konferenciji. Nema podataka da su novinari pozvali zatvor u Rijeci da provjere da li je zaista neko uhapšen, ili da su, makar sistemom eliminacije, došli do zaključka ko bi u Konjicu mogao imati viška milion eura da plati ubistvo Dodika. Ili da su se raspitali o slučaju iz decembra 2006. godine, o tome kako je MUP KS mogao dobiti obavještajni podatak da glavni političari Crne Gore planiraju da ubiju Dodika. Crnogorci su sve demantovali kada se vijest pojavila. Ostaje dilema da li urednik može povjerovati da predsjednik Skupštine Crne Gore planira ubistvo političara u drugoj zemlji sa još sedam osoba. Ko stoji iza identiteta “Beli Medved” nikada nismo saznali. Kako to da su SNSD ili Sanju Vulić iz Ambasade SAD-a obavijestili da se planira atentat na predsjednika njezine partije, a nisu nadležnu policijsku ili obavještajnu službu? Na ovakve navode trebale su reagovati i nadležne institucije i obratiti se javnosti.

Puno je bilo prilika za pitanja koja nisu postavljena. Da se poslužimo metaforom iz fudbala – ako jedan tim, u ovom slučaju novinari, ne realizuje svoje prilike, tj. pitanja, onda će druga strana, političari, sigurno pobijediti. U sklopu posljednjeg “Bookstana” u Meeting Pointu, na panelu “Novinarstvo: Diskurs istine”, moderator prof. dr. Nerzuk Ćurak je, citirajući jednog od likova romana Nepodnošljiva lakoća postojanja autora Milana Kundere, rekao: “Novinar-urednik kazuje kako je novinarstvo najvažnija profesija jer novinari imaju pravo da postavljaju pitanja, a svi drugi moraju odgovarati.”

Pokazalo se, čini se, da su se novinari dobrovoljno odrekli svog prava da pitaju i da budu radoznali. Za sada – fudbalskim rječnikom – novinari ne koriste kolosalne greške političara da postignu svoje golove, nego pucaju “ćorcima” umjesto da koriste arsenal koji im je na raspolaganju.

___