Od dvadesetih godina prošlog stoljeća, generacije zapadnih Evropljana bile su naviknute na monopol javnih radio i kasnije televizijskih emitera. Ti emiteri su razvili strategije kako da bolje služe javnosti i više se udalje od vlasti. Dolazak privatnih emitera, u mnogim slučajevima samo tokom sedamdesetih, smatran je besplatnom uslugom kojoj je cilj zabaviti gledalaštvo. Iako su javni emiteri izgubili svoj udio u tržištu, ostali su poštovana institucija u društvu; potrebna da odgoji omladinu, da uhvati objektivnu sliku svijeta i da doprinese interesima manjina.

Istočni Evropljani su također bili naviknuti na monopol državnog radija i televizije. Ti emiteri su služili komunističkim partijama i bili su upravljani i finansirani iz vlada. Njihov politički bankrot došao je sa padom komunističke ideologije, što je naročito potpomognuto pluralitetom privatnih emitera koji su se pojavili na medijskoj sceni početkom devedesetih.

Ti privatni mediji – sa mnoštvom zapadnjačkog programa – su zaista bili televizija, toliko dugo skrivana od gledalaštva totalitarnih režima. Političari su se sjatili u njihove studije da učestvuju u talk show-ovima, napuštajući nekada moćnu državnu televiziju. Tako je na istoku percepcija javnih emitera u javnosti bila skeptična, ako ne i negativna. Rasprava o njenom razvoju je bila sporedni interes, barem tokom uspona novih privatnih medija.

Napušteni od političara i javnosti, sporu i nespretnu transformaciju državnih emitera u javne, vodili su birokrate gotovo sami. Pokretačka snaga iza te transformacije bili su gotovo isključivo aktivnosti Strazbura i Brisela. Svi znamo da su u riječima evropskih institucija „javni emiteri vitalni element demokratije u Evropi“. Transformacija državne televizije u javnu bio je uslov presedan novim demokratijama da postanu članice Vijeća Evrope u nekim slučajevima. Autentičnost transformacije bila je važna za postajanje kandidatom za članstvo u Evropskoj uniji, a nekad i NATO-u.

Dešavanja u mlađim EU članicama pokazala su važnost javnih servisa za razvoj demokratije – i kako oni mogu biti zloupotrijebljeni.

U decembru 2015. godine, poljski parlament je usvojio zakon kojim je dao ministarstvu trezora mandat da postavlja i smjenjuje članove upravnih i nadzornih odbora. Kako je zakon stupio na snagu u januaru, više od 100 novinara iz javnih medija izgubilo je poslove navodno jer nisu bili prijateljski raspoloženi prema vlasti.

U martu, hrvatski parlament je smijenio generalnog direktora Hrvatske radio-televizije. Sedmicu kasnije, vlada je predložila parlamentu da odbije redovni izvještaj nezavisnog medijskog regulatora, što je oboje izazvalo ozbiljne brige za sveukupnu situaciju sa medijskim slobodama u zemlji.

Mađarska je vjerovatno prvi primjer u Evropskoj uniji gdje je javni servis praktično vraćen u status državnog emitera, što je protivno međunarodnim standardima koji zagovaraju neovisnost. Novi medijski zakoni iz 2010. godine i restruktuiranje medijskog prostora dovelo je, u roku od godinu, do toga da su svi javni mediji bili potčinjeni političkim odlukama. Novi sistem je predstavio i zacementirao političku ovisnost javnih medijskih servisa; vladajuća partija imenovala je sve nove šefove javnih medija i medijski regulator sada kontroliše budžet svih javnih servisa. Zakon je dao široke ovlasti u politički homogenom regulatoru i medijskom vijeću, omogućujući im da kontrolišu medijski sadržaj.

Bitku za uspostavljanje kredibilnog sistema javnih emitera u demokratijama u tranziciji bilo je još teže podnijeti. Posljednji primjer je upravni odbor BHRT-a koji je prošlog mjeseca odlučio da suspenduje operaciju cijelog programa krajem ovog mjeseca. Ta odluka, pogrešna iz nekoliko razloga, dolazi nakon godina političkih i finansijskih zavrzlama oko kontrole rada.

Širom zapadnog Balkana, značajne stvari su u procesu što utiče na nezavisnost i finansijsku stabilnost javnih emitera.

Birokratski odgovor na potrebu uspostavljanja sistema javnih emitera donio je predvidive rezultate. Novoformirani emiteri su vidljivo s manjkom finansiranja, sa formalnim i neformalnim administrativnim poveznicama – ako ne vezama – sa vladama i bez jasne posvećenosti javnosti. Jednom kad su uspostavljene, bilo je nejasno što s njima. Većina vlada ih vidi kao dio same birokratije, tereta kojeg treba da nose na putu u ujedinjenu Evropu. Kad je moguće i prikladno, iskorištvali su ih kroz politiku mrkve i štapa.

Kao takvi, novi javni emiteri odmah su postali subjekti kritika svakome ko je htio da priča o njima. Ostavljeni da preživljavaju u čudovišnoj zgradi brutalne arhitekture koja je nekad pripadala moćnoj državnoj televiziji, morali su da prodaju vrijeme u programu oglašivačima, da mole za zapadne donacije i štede na svemu.

Napredak interneta i drugih tehnologija skoro pa je ubilo cijelu ideju televizije i radija, uključujući i javne emitere. Spašeni su kroz proces transformacije – od javnih servisa emitovanja do javnih medija. Na zapadu, BBC i druge kompanije su se borile da iskoriste trendove koji su se mijenjali u konzumaciji medija. Izašli su online, pokrenuli aplikacije za pametne telefone, postali interaktivni, pohranjivali u cilju da pridobiju fragmentiranu publiku, kad i gdje to gledaoci traže.

Nažalost nije tako i na istoku. Javni emiteri u najboljem pokušaju da se obrate starijoj i edukovanijoj publici koji tradicionalno koriste javne medije. Za našu djecu, današnja rasprava ne samo da je irelevantna, nego je izvan njihovog shvatanja.

Postoji li budućnost?

Mislim da gubimo bitku i možemo uskoro izgubiti rat. Da bismo to vratili, treba da uradimo sljedeće:

Dati javnim emiterima jasan presjek mandata i programskih obaveza za javnost koji zauzvrat treba da imaju efektivnu povratnu informaciju i kontrolu sadržaja. Tu treba da su programi koji se bavi manjinama; objektivne vijesti, smirene i činjenično utemeljene rasprave, edukativni i dječiji programi.

Javni servis treba da funkcioniše neovisno od vlasti. Prelazni organi, odnosno vijeća, treba da budu uspostavljeni da garantuju da samo kršenje jasnog mandata može da bude korišteno za ukor ili smjenu urednika; samo loše upravljanje i korupcija bi mogli da vode do otpuštanja izvršnog urednika.

I, konačno, pretplata treba da bude predstavljena ili povišena da poveća osjećaj javnog vlasništva. Možemo pričati o drugim metodama nezavisnog finansiranja, ali nijedan od njih ne može donijeti taj osjećaj vlasništva nad institucijom koja ti služi.

Članak Dunje Mijatović, predstavnice OSCE-a za slobodu medija, originalno je objavljen na stranici Index on Censorship. Mediacentar je preveo i objavio članak uz dozvolu autorice i uredništva.