Braniti novinare na internetu ne znači štititi krhki ego. To znači braniti pravo javnosti da bude informirana – bez straha i manipulacije.

foto: Pixabay / Ilustracija

Kada novinare vrijeđaju i napadaju na internetu zato što rade svoj posao, šteta se ne ograničava samo na pojedinca. Ona nagriza javnu raspravu, obeshrabruje nezavisno izvještavanje i slabi demokratiju.

Širom zapadne Evrope obrazac je jasan: koordinirani valovi digitalnog zlostavljanja, uglavnom usmjereni protiv novinarki i novinara iz manjinskih grupa – uz gotovo potpunu nekažnjivost počinitelja.

Kao glavni urednik NRC Handelsblada, uglednog nizozemskog dnevnika, vidio sam kako je Clarice Gargard, jedna od naših kolumnistica, 2018. godine postala meta žestokog digitalnog linča. Njen „zločin“ bio je prijenos uživo protesta protiv rasizma. U roku od nekoliko dana primila je više od 7.600 uvredljivih poruka – u jednoj od njih prijetilo joj se „pucnjem u vrat“. Nizozemsko tužiteljstvo na kraju je osudilo 24 počinitelja, što je rijedak uspjeh, no većina je prošla s novčanom kaznom manjom od 500 eura ili društveno korisnim radom (između 28 i 58 sati). Presuda je bila simbolična, ne odvraćajuća.

U junu ove godine, kao direktor Mediahuis Irelanda, vidio sam kako se može postupiti drugačije. U Dublinu su tri novinarke lista The Sunday World mjesecima trpjele prijetnje i zastrašivanje, prije nego što je njihov zlostavljač – koji je prijetio da će „jednu od njih upucati“ – osuđen na 11 godina zatvora. Nacionalni sindikat novinara (The National Union of Journalists, NUJ) nazvao je presudu „važnim signalom“. Bila je i podsjetnik koliko se rijetko postiže takva pravda.

Evropska epidemija

Ove priče dio su šireg trenda. Organizacija Media Freedom Rapid Response zabilježila je 1.548 kršenja slobode medija u Evropi 2024. godine, uključujući 359 internet napada – znatno više nego godinu ranije. U 83,8 posto slučajeva počinitelji nikada nisu identificirani.

Glavni napadači više nisu vlasti, nego građani. Anonimnost na društvenim mrežama i algoritamski potaknuta mržnja pretvorili su obične korisnike u digitalne rulje. Spomenuti Nacionalni sindikat novinara, koji ima sistem praćenja sigurnosti novinara u Velikoj Britaniji i Irskoj, pokazuje da tri četvrtine novinara smatra da su se internet neprijateljstva pogoršala u protekloj godini, dok ih 95 posto kaže da su „raširena“.

Globalni podaci UNESCO-a prikazuju istu sliku: 37 posto novinarki kaže da su među njihovim napadačima i politički akteri, a jedna od pet prijavljuje da su se digitalne prijetnje kasnije pretvorile u stvarno zastrašivanje.

Novi oblik cenzure i zakoni bez realizacije

Internet zlostavljanje nije samo neugodno – ono oblikuje način izvještavanja. Godine 2025. njemačka novinarka Dunja Hayali povukla se s društvenih mreža nakon višemjesečne kampanje mržnje. Drugi jednostavno prestaju izvještavati o temama poput migracija, roda ili ekstremizma. Rezultat je autocenzura zbog iscrpljenosti.

Kao urednik i direktor sve sam češće viđao novinare koji se povlače s društvenih mreža ili izbjegavaju osjetljive teme jer je osobna cijena previsoka. Učinak „hlađenja“ stvaran je i mjerljiv.

Evropa ima pravne alate – nacionalne zakone o prijetnjama i uhođenju, Zakon o digitalnim uslugama Evropske unije te britanski Zakon o internet sigurnosti – ali realizacija zaostaje za namjerama. Policijske jedinice su preopterećene, tužitelji oklijevaju goniti digitalne zločine iz mržnje, a platforme i dalje zarađuju na angažmanu, ma koliko toksičan bio.

Samo najpoznatiji slučajevi dospijevaju na sud, a i tada su kazne često blage. Većina novinara u tišini blokira, prijavljuje i odustaje kada se ništa ne dogodi.

Evropa voli sebe prikazivati kao utočište slobode medija. No kada gotovo 84 posto internet napadača ostane anonimno i nekažnjeno, ta tvrdnja zvuči prazno. Internetsko zlostavljanje postalo je najjeftiniji način da se ušutka novinar.

Ovo nije samo pitanje sigurnosti; to je test demokratske volje. Kada novinari prestanu govoriti, građani prestaju slušati. Raznolikost mišljenja nestaje. Najglasniji, često i najljući, preuzimaju javni prostor.

Šta se mora promijeniti

Tri hitna koraka mogla bi početi preokretati trend:

1. Profesionalizirati digitalnu policiju. Tijela za provođenje zakona trebaju obučene jedinice za cyber-uznemiravanje koje mogu brzo pratiti prijetnje i efikasno ih procesuirati.
2. Odgovornost platformi. Prema Zakonu o digitalnim uslugama, društvene mreže moraju reagirati na koordinirano uznemiravanje – uklanjanjem sadržaja, čuvanjem dokaza i saradnjom s istražiteljima.
3. Podrška novinarima unutar redakcija. Medijske kuće moraju internet zlostavljanje tretirati kao rizik na radnom mjestu. Obuka, alati digitalne sigurnosti i psihološka podrška trebaju biti standard.

Braniti novinare na internetu ne znači štititi krhki ego. To znači braniti pravo javnosti da bude informirana – bez straha i manipulacije.

___